U svakoj pravnoj drzavi je normalno da se prvo dozvola dobije a tek onda gradi. Sama dozvola u takvim zemljama ne kosta puno (par stotina € za kostanje birokratije). Skupa je infrastruktura: kanalizacija, gas, struja, voda, telefon dovedeni asfaltiranim putem do vaseg placa. Putevi moraju imati najmanje 5m. sirine, plus trotoari. Vreme koje trebate za dozvolu ne sme trajati duze od dva meseca. Samo jedna ustanova mora biti odgovorna za izdavanje dozvola.
Zvuci kao utopija za nase usi ali je svakodnevnica u takozvanim razvijenim zemljama. Nije mi jasno zasto to ne moze i kod nas tako da bude. Naravno, u tim zemljama postoje strogo kontrolisane norme i propisi koji se strogo kontrolisu. Graditi po svojoj zelji i "kad` stignem", nije moguce. Nekome je u interesu da nema reda i urbanizma u toj nasoj zemlji! Mozda to i vecina ne zeli.
Mora se jednom povuci linija. Kazna, placanje tzv. legalizacije, stop svakoj nedozvoljenoj gradnji i rusenje svakog zapocetog objektaod dana X; uslov: brza, transparentna dozvola.
Naravno da nisam mislio na pojedince. Drzava (ako je drzava), ima obavezu da obezbedi sve uslove za planiranje i gradnju. Danasnja vlada zeli u EU, za takav poduhvat ce od njih dobiti i novcanu i strucnu pomoc.
Nasa prestonica ima groznu urbanisticku sliku. Mi imamo dovoljno kreativnih arhitekta i injzinjera koji mogu ucestvovati (i siguran sam da zele) na stvaranju jedne nove urbanisticke slike na koju se sutra mozemo ponositi.
Drzava mora ubzano doneti obecani zakon o dozvoli gradnje koji ce se odobravati u roku od dva meseca i dobijati u jednoj ustanovi i sa jednog saltera. Objekti izgradjeni do dana X , moraju se registrovati (legalizovati) u kratkom vremenu, da bi se stvorila baza za finansiranje novih, dozvoljenih objekata.
Naravno da "legalizacija" mora nesto kostati, to mora biti fer i podnosljivo za vlasnike takvih objekata.
Pasivna gradnjo, direktno u centar.

S takvim mentalitetom i navikama nema sanse da prezive u Jevropi. Tu je potrebna visegeneracijska indoktrinacija ili kolektivna psihoterapija. Kaubojska drzava nastala na nepotizmu, muckama i neradu, nasljedje ne samo Slobine vladavine nego i uzasno osmisljenih projekata i navika iz socijalizma.
Samo da se zadrzim na krnjem kolosijeku...
Pametni i knjiski ljudi su pisali o groznoj urbanistickoj slici Beograda prije ihajhaj godina, prvenstveno Andrija Mendelson ("Razmisljanja o covekovoj okolini i stanovanju") u "Godisnjaku Grada Beograda" (knj. XXII) 1975. godine pa cak o kasnjenju i do 20 godina u usporedbi s ostalim pa cak i manjim prijestolnicama po pitanju restrikcije saobracaja u centru grada.
Dalje, Mendelson spominje famoznu "Plavu knjizicu" (
Stambena izgradnja i stanovanje u narednom periodu - polazne osnovne stambene politike u Beogradu, Skupstina Grada Beograda, 1975) gdje pise da "velicina i struktura stana treba da bude, kako rezultat izrazenih zelja organizacija udruzenog rada tako i demografske strukture stanovnistva".
Sad, u periodu od 1951. do 1971. godine na uzem podrucju Beograda (bez sela) 79% stanova je gradjeno u kategoriji malosobnih stanova. Mendelson nastavlja da takva konfiguracija stvara "nervozne zitelje, latentnu nervozu, nervoznu napetost, fizicki umor, narusavanje dobrih odnosa s komsijama", itd.
Gdje je tek ostalo sto je kriticki "pokriveno": nefunkcionalno rasterecenje saobracaja, emotivni i estetski dozivljaj gradnje (sa slikovitim primjerima), funkcionalnost, uklapanje betonske novogradnje u ambijent, nerazvijenost pjesackog saobracaja, automobili na travnjacima ili uzanom trotoaru, neobezbedjene i ruzne kante za smece, dotrajali i odbojni izlozi prodavnica, zbunjujuci ili zaklonjeni saobracajni znaci, nedostatak javnih WC-a, ruzne i neodrzavane cekaonice na stanicama javnog gradskog saobracaja, drvoredi koji se suse i propadaju, zapusteni i korovom zarasli travnjaci, neuredjena djecja igralista, neupotrebljive klupe, lose postavljeni plakatni stubovi, otpaci i necistoce svih vrsta, tipovi armatura za ulicno osvjetljenje (neadekvatno odabrani i postavljeni), stare zgrade s kojih godinama otpada malter, slabo odrzavani ulazi u zgrade, propale i zardjale ograde pred kucama, napustene barake, itd. Ponavljam, ovo je 1975. a ne 1949. godina.
Branko Maksimovic je napisao fenomenalnu "Kritiku urbanisticke perspektive Beograda iz 1948. godine", objavljenu u istoimenom godisnjaku (XX) 1973. godine. Jedna recenica iz ovog referata bode oci:
Proucavanjem gradjevinske strukture pojedinih delova grada treba odrediti teritorije za nove parkove tamo gde su neophodne asanacije besplanskih i negihijenski izgradjenih blokova (str. 440).
Masala!
Old habits die hard.