Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
Mislim o tebi u svim oblicima
kako kiša dolazi.
(Kako starim, počinjem
da mrzim metafore -
njihovu preciznost
i njihovu neadekvatnost)
Katkad su ove misli
vlaga što jedva pada,
od koje nema
ničeg nežnijeg,
katkad štropotava kiša,
užurbano proletnje
čišćenje uma:
katkad, zaglušni pljusak.
Kako starim počinjem
da mrzim metafore,
volim nežnost, bojim se pljuskova
Na horizontu tvojih leđa
vidim planine laponije
i talase pacifika
dodirom letim na severojug
uspinjem se i plivam
put je predivno dug
kroz zemlju u kojoj se krijem
po zemlji na kojoj bdijem
i brojim svaki zeleni krug
Nikad te niko neće ovako tesno grliti uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude lađe.
Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nađe.
Nikada više nećeš
Ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima.
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.