Ja sam pristalica smrtne kazne. Nažalost, teoretski. Dva su razloga tomu: nažalost. Površnom logikom gledano; nažalost poradi nepostojanja bezgrešnog i nepogrešivog pravnog sustava koji bi eventualne krive zaključke bio u stanju držati na minimumu, ili ih čak i eliminisati. Površnom logikom; zato što me to ne muči koliko bi čovek pomislio. Istinu govoreći, odtolerisala bih - minimum. Svet nije ni otprilike toliko čudno mesto kao što se na prvi pogled čini. Zlehudi sticaj okolnosti i loš raspored planeta u odsudnom momentu - verujem - figuriraju kao neke od urnebesnih ironija univerzuma; međutim; koliko se pouzdajete u slučajnosti? Ja, ne preterano. Veoma mali broj ljudi završi u zatvoru na pravdi bog(ova). Naravno, govorili bi o idealnom svetu u kojem pošteno plaćaju samo oni koji pošteno zgreše; ali nemam ništa protiv ako o minimumu govorimo kao o kolateralnoj šteti; isto tako.
Kolateralna šteta je još jedna od onih stvari koje se, u principu, jako retko dešavaju.
"Nažalost" s početka više gledam kroz prizmu lamenta zbog tiranije teorije nad praksom. Kad god se odlučim da zinem, u stvari; ja lamentiram nad svim onim (svojim) terorijama koje nisam u mogućstvu gledati/sprovoditi u praksi. Kada sam imala petnaest; verovala sam da će doći vreme u kojem to više neću raditi. Onda sam odrasla.
Pogledajte se u najbliže ogledalo i iz dna utrobe mi priznajte: koliko svojih ubeđenja i ideala sprovodite u praksi? I ako ih sprovodite sve, bez pardona; imate li i jedno uopšte koje ne ovisi samo o vama?..
Ako je vaš odgovor na ovo potonje: ne; moj rispekt, gospodaru univerzuma.
Večeras sam naletela na par britkih izjava; još mudrijih zato što ih ni u snu nisam očekivala u tom momentu, na tom mestu i u toj situaciji. Još jedna urnebesnost svemira: čak i shit ume da zasija. Bilo je govora o tome kako čovek prestaje želeti kad mu se želje ispune i kako samosvojnost u ovoj dolini suza ne stičemo totalnim dostizanjem svojih najluđih maštarija, već nečim što sam uvek zvala (nesretna metafora, možda, priznajem) sredovečnošću. Paradoks: ja zaista verujem u umerenost; mada joj se podsmevam. Iskreno verujem da je prava, realna sreća sredovečna; umerena, razumna, dosadna čak. Verujem da su trenuci extaze i nirvane u životu kratkotrajni i neodrživi; i da im je pogubno stremiti kao nečemu što treba večito trajati. Tragaš li za tako čim; nikada nećeš biti sretan. Ushit klizi između prstiju kao i voda koju pokušavaš zadržati u dlanovima. Orgazam se broji sekundama; čak i kad je višestruk. Zaljubljenost je izmerena i katalogizirana. Zaljubljenost traje šest meseci; u najboljem slučaju. Nijedan trenutak tvoje fizičke ili duševne euforije nije ništa drugo do - trenutka. Ne postoji način da se tako šta zadrži, produži, potraje. Lov na sreću - ukoliko je sebi predstavljate na neki od takvih načina; jalov je i besmislen.
Prava sreća je postojana. Pun intenzitet plamena nije.
Večeras rekoše da se samosvojnost (ispunjenost?) na ovom svetu meri poštovanjem tuđeg života, koji ne možeš poštovati ako ne poštuješ svoj. Zvučalo je kao reklama za uloške, na prvu loptu, i moja je momentalna reakcija bila podmeh. (Obično je takva.) Ne znam šta mi bi da zastanem; možda ima veze sa godinama. Kako god, zastala jesam; i onda mi je izgledalo drugačije. Ja sam mizantrop, kao što već rekoh; i na prste jedne ruke izbrojivi su ljudi za koje uopšte nešto osećam - ali iz moje perspektive, tuđ život je neprikosnoven. Mogu da mislim da neka budala zaslužuje par ćuški da se nauči lepom ponašanju ili kriminalni političar da ga se umlati govnjivom motkom i baci u jarak; ali fakt u koji se kunem jeste sledeći: šta god ko radi, sebi radi.
Što ič nije humano; jer ima dva kraja, ko i svaka batina; a pri čem drugi kraj glasi: i da žanje šta je posejao.
Istom merom, u istoj valuti; ako bog(ovi) da(ju).
Pitanje jeste: bi li onaj bradati jednooki vrednovao više moj apsolutni rispekt spram svačije slobodne volje, čak i kad je to volja retardiranog teletabisa ili odvratnog pedofila; ili bi na tasu pretegao Ego koji insistira na "mojem"?..
Nikad nikom ne, niti bih, govorila kako da živi. Nikad se nikom nisam, niti bih, mešala u privatni život. Život uopšte. Ja nisam od onih koji će drukčije pogledati komšinicu od preko puta zato što se jebava sa kumom; niti osetiti potrebu da prosvetli poznanika učlanjenog u političku stranku koju smatra gnusnom ili verujućeg u skori dolazak marsovaca i Elvisa. Pa čak ni ako ima samoubilačke tendencije. Pošteno govoreći, ne bih uzela da prosvetljujem ni osvedočenog pedofila ili - što smatram podjednako, ako ne i više zlim - mučitelja životinje. Nikog pod nebom, da li me pratite?
Jedino što tražim, to je da se svačiji život ceni uvlas onako kako je on cenio tuđ.
Ni manje ni više.
Uvlas.
Svim srcem jesam za to da se tuđ život ceni.
Onoliko koliko, i kako, zasluži.
Ono "nažalost" spočetka stoji samo zato što je pravda - prespora.
Nažalost jer "dostižna" ne vidite uvek do kraja života.
Kolateralna šteta je još jedna od onih stvari koje se, u principu, jako retko dešavaju.
"Nažalost" s početka više gledam kroz prizmu lamenta zbog tiranije teorije nad praksom. Kad god se odlučim da zinem, u stvari; ja lamentiram nad svim onim (svojim) terorijama koje nisam u mogućstvu gledati/sprovoditi u praksi. Kada sam imala petnaest; verovala sam da će doći vreme u kojem to više neću raditi. Onda sam odrasla.
Pogledajte se u najbliže ogledalo i iz dna utrobe mi priznajte: koliko svojih ubeđenja i ideala sprovodite u praksi? I ako ih sprovodite sve, bez pardona; imate li i jedno uopšte koje ne ovisi samo o vama?..
Ako je vaš odgovor na ovo potonje: ne; moj rispekt, gospodaru univerzuma.
Večeras sam naletela na par britkih izjava; još mudrijih zato što ih ni u snu nisam očekivala u tom momentu, na tom mestu i u toj situaciji. Još jedna urnebesnost svemira: čak i shit ume da zasija. Bilo je govora o tome kako čovek prestaje želeti kad mu se želje ispune i kako samosvojnost u ovoj dolini suza ne stičemo totalnim dostizanjem svojih najluđih maštarija, već nečim što sam uvek zvala (nesretna metafora, možda, priznajem) sredovečnošću. Paradoks: ja zaista verujem u umerenost; mada joj se podsmevam. Iskreno verujem da je prava, realna sreća sredovečna; umerena, razumna, dosadna čak. Verujem da su trenuci extaze i nirvane u životu kratkotrajni i neodrživi; i da im je pogubno stremiti kao nečemu što treba večito trajati. Tragaš li za tako čim; nikada nećeš biti sretan. Ushit klizi između prstiju kao i voda koju pokušavaš zadržati u dlanovima. Orgazam se broji sekundama; čak i kad je višestruk. Zaljubljenost je izmerena i katalogizirana. Zaljubljenost traje šest meseci; u najboljem slučaju. Nijedan trenutak tvoje fizičke ili duševne euforije nije ništa drugo do - trenutka. Ne postoji način da se tako šta zadrži, produži, potraje. Lov na sreću - ukoliko je sebi predstavljate na neki od takvih načina; jalov je i besmislen.
Prava sreća je postojana. Pun intenzitet plamena nije.
Večeras rekoše da se samosvojnost (ispunjenost?) na ovom svetu meri poštovanjem tuđeg života, koji ne možeš poštovati ako ne poštuješ svoj. Zvučalo je kao reklama za uloške, na prvu loptu, i moja je momentalna reakcija bila podmeh. (Obično je takva.) Ne znam šta mi bi da zastanem; možda ima veze sa godinama. Kako god, zastala jesam; i onda mi je izgledalo drugačije. Ja sam mizantrop, kao što već rekoh; i na prste jedne ruke izbrojivi su ljudi za koje uopšte nešto osećam - ali iz moje perspektive, tuđ život je neprikosnoven. Mogu da mislim da neka budala zaslužuje par ćuški da se nauči lepom ponašanju ili kriminalni političar da ga se umlati govnjivom motkom i baci u jarak; ali fakt u koji se kunem jeste sledeći: šta god ko radi, sebi radi.
Što ič nije humano; jer ima dva kraja, ko i svaka batina; a pri čem drugi kraj glasi: i da žanje šta je posejao.
Istom merom, u istoj valuti; ako bog(ovi) da(ju).
Pitanje jeste: bi li onaj bradati jednooki vrednovao više moj apsolutni rispekt spram svačije slobodne volje, čak i kad je to volja retardiranog teletabisa ili odvratnog pedofila; ili bi na tasu pretegao Ego koji insistira na "mojem"?..
Nikad nikom ne, niti bih, govorila kako da živi. Nikad se nikom nisam, niti bih, mešala u privatni život. Život uopšte. Ja nisam od onih koji će drukčije pogledati komšinicu od preko puta zato što se jebava sa kumom; niti osetiti potrebu da prosvetli poznanika učlanjenog u političku stranku koju smatra gnusnom ili verujućeg u skori dolazak marsovaca i Elvisa. Pa čak ni ako ima samoubilačke tendencije. Pošteno govoreći, ne bih uzela da prosvetljujem ni osvedočenog pedofila ili - što smatram podjednako, ako ne i više zlim - mučitelja životinje. Nikog pod nebom, da li me pratite?
Jedino što tražim, to je da se svačiji život ceni uvlas onako kako je on cenio tuđ.
Ni manje ni više.
Uvlas.
Svim srcem jesam za to da se tuđ život ceni.
Onoliko koliko, i kako, zasluži.
Ono "nažalost" spočetka stoji samo zato što je pravda - prespora.
Nažalost jer "dostižna" ne vidite uvek do kraja života.