Ne znam da li je ovo pričica već bila,
ako jeste lepo je ponoviti je.Malo je duža,ali se meni mnogo sviđa
Jednom davno, svi ljudski osećaji i svi ljudski kvaliteti nasli su se na jednom skrivenom mestu na Zemlji.
Kada je Dosada zevnula treći put,
Ludost je, uvek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivalice!
Ko se najbolje sakrije, pobednik je medju osećajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prećutati, zapitala:
"Skrivalice? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", započela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je pobednik."
Entuzijazam je zaplesao, sledilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada ništa nije interesovalo.
Ali se nisu svi hteli igrati! I Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj koji se setio predloziti igru.
Oprez nije hteo reskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lenjost koja se, kao i uvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u senu Uspeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gde da se sakrije
jer joj se svako mesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Lepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vetra.
Sebičnost je pronašla skroviste, ali samo za sebe!
Laž se sakrila na kraju duge (laže! bila je na dnu okeana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ruzičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lenjost, iza najbližeg kamena.
Ubrzo je začula Veru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletela iz svog savršenog skrovišta koje je bilo u pčelinjoj košnici.
Od tolikog traženja Ludost je ožednela,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Lepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sedeti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita,
Teskobu u izgoreloj travi,
Laž na kraju duge (laže! bila je na dnu okeana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopšte igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigde pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbesnela, ugledala je ruzičnjak.
Zašla je medju ruže, uzela suvu granu i, besna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.
Odjednom se začu bolan krik.
Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči.
Ludost nije znala sta da učini.
Pronašla je pobednika, osećaj nad osećajima, ali Ljubav je postala slepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posletku odlučila je da zauvek ostane uz Ljubav i pomaže joj.
Tako je Ljubav postala pobednik nad osećajima, ali je ostala slepa, a Ludost je prati gdje god ide.
Ne znam da li si je pročitao celu.Mislila sam da je postavim na nekom drugom mestu,ali je predugačka. Ljudi ne vole da čitaju dugačke priče.Nemaju strpljenja.
Ovo je mali poklončić od mene
