- Poruka
- 5.049
Čitajući o Kršćanskom Montanu i Montanizmu namece se neumoljiv zakljucak da je to najblize Isusu iz evandjelja koji hvali Djevce i govori o sakaćenju udova koji te zavode itd
Kakva su vaša mišljenja o tome?
Crkveni povjesničar Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti pisao je o rubnom vođi kršćanskog kulta po imenu Montanus. Montanus je djelovao u Frigiji u drugom stoljeću, domovini Kibelinog kulta, koji je zahtijevao od svojih sljedbenika da se kastriraju i sjeku svoja tijela dok su poprskani krvlju žrtvovanog bika kao dio svoje inicijacije u Kibelino svećenstvo. Tračani su smatrali da je glavno božanstvo samotračkih i lemnijskih misterija Rea-Hekata, htonsko božanstvo povezano s Kibelom. Proklova himna s naslovom “Hekata i Ianos” pokazuje tu vezu. Proklo je jedan od najznačajnijih filozofa antičke helenske filozofije, predstavnik neoplatonizma, Hekatin sljedbenik i veliki teurg. Postoji i veliki broj arheoloških dokaza koji pokazuju povezanost ovih dviju božica i čini se da su Kibela i Hekata velike prijateljice.
Montanus se smatrao "Svetim Tješiteljem", Paraklet,zajedno s dvjema svećenicama, Priscilom i Maksimilom, koje su se ponovno udale za "Boga" s punim radnim vremenom, ostavljajući svoje obitelji da nastave duhovniji život kroz celibat, mrtvljenje tijela i krutu usredotočenost na svetost.
Euzebije nam kaže: Jer neke su osobe, poput otrovnih gmazova, puzale po Aziji i Frigiji, hvaleći se da je Montan Paraklet, a da su žene koje su ga slijedile, Priscilla i Maximilla, bile Montanove proročice. (Crkvena povijest, V. 14).
Rečeno je da postoji određeno selo po imenu Ardabau u tom dijelu Mizije, koji graniči s Frigijom. Ondje je prvo, kažu, kad je Gratus bio prokonzul Azije, nedavni obraćenik, imenom Montanus, svojom neutaživom željom za vodstvom pružio protivniku priliku protiv njega. I on je postao izvan sebe, i odjednom u nekoj vrsti bijesa i ekstaze, buncao je, i počeo brbljati i govoriti čudne stvari, prorokujući na način suprotan stalnom običaju Crkve prenesenom tradicijom od početka (Crkva Povijest, V. 16, 4).
Na kraju bi ti montanisti bili ekskomunicirani iz rane crkve i čak bi odbacili svakog kršćanina koji bi bio kršten kao montanist. Crkveni su oci jednoglasno odbacili ovu skupinu, svi osim Tertulijana, koji je ironično, s obzirom na svoj nepokolebljiv stav protiv svake i svake hereze, i sam postao montanistički obraćenik! Zapravo, Tertulijan opisuje određeni sastanak montanističke crkve: Sada među nama imamo sestru čija je sudbina bila nagrađena različitim darovima otkrivenja, koje ona doživljava u Duhu ekstatičnim viđenjem usred svetih obreda dana Gospodnjeg u crkvi: ona razgovara s anđelima, a ponekad čak i s Gospodinom; ona i vidi i čuje tajanstvene komunikacije; srca nekih ljudi ona razumije, i onima koji su u potrebi dijeli lijekove. Bilo da se radi o čitanju Svetoga pisma, ili pjevanju psalama, ili propovijedanju propovijedi, ili prinošenju molitava, u svim tim vjerskim službama pruža joj se stvar i prilika da vidi vizije. Možda nam se dogodilo, dok je ova naša sestra bila zanesena Duhom, da smo na neki neizreciv način razgovarali o duši.
Iako su montanisti bili ortodoksni u svim pitanjima doktrina, njihove metodologije bogoštovlja i samodiscipline smatrane su heretičkim u smislu da su bili “legalistički” u zadržavanju svojih mučnih metoda samoumrtvljivanja. U određenom smislu, oni se mogu smatrati "protopentekostalcima". Odgovori na ovaj pokret bili su mješoviti unutar crkve, budući da je, na kraju krajeva, proročanstvo bilo pravi dar Boga ili Duha Svetoga u Novom zavjetu. Zanimljivo je da bi crkveni otac Jeronim ismijavao Montanusa kao "odsječenog, polučovjeka", što je ne tako suptilna aluzija da je Montanus bio kastrirani svećenik frigijske božice Majke Kibele. Nazivaju ga i “svećenikom Apolona” ili “svećenikom idola” (odatle grijeh idolopoklonstva) prije obraćenja na kršćanstvo, prema tekstu izbDijalog montanista s pravoslavcem.
Rečeno je da je Isus, kada je pročitao Evanđelje po Ivanu, obećao da će duh istine biti s njegovim učenicima. Također su se držali modalističkog pogleda na Trojstvo, navodeći da su tri različite epohe unutar povijesti bile podijeljene prema Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a njihovim "dobom milosti" upravljao je Duh Sveti. . Montanove proročanske, ekstatične izjave također bi se vrlo lako mogle zamijeniti s onim kultovima posvećenim Apolonu i Dionizu. Što je još gore, prema nekim ortodoksnim biskupima, Montanus i njegovi sljedbenici bili su pod demonskom prijevarom i đavolskim oruđem budući da je sam Montanus bio poganski svećenik.
Na kraju krajeva nije li Isus upravo taj Montanuanus u svakom svom detalju?
Kakva su vaša mišljenja o tome?
Crkveni povjesničar Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti pisao je o rubnom vođi kršćanskog kulta po imenu Montanus. Montanus je djelovao u Frigiji u drugom stoljeću, domovini Kibelinog kulta, koji je zahtijevao od svojih sljedbenika da se kastriraju i sjeku svoja tijela dok su poprskani krvlju žrtvovanog bika kao dio svoje inicijacije u Kibelino svećenstvo. Tračani su smatrali da je glavno božanstvo samotračkih i lemnijskih misterija Rea-Hekata, htonsko božanstvo povezano s Kibelom. Proklova himna s naslovom “Hekata i Ianos” pokazuje tu vezu. Proklo je jedan od najznačajnijih filozofa antičke helenske filozofije, predstavnik neoplatonizma, Hekatin sljedbenik i veliki teurg. Postoji i veliki broj arheoloških dokaza koji pokazuju povezanost ovih dviju božica i čini se da su Kibela i Hekata velike prijateljice.
Montanus se smatrao "Svetim Tješiteljem", Paraklet,zajedno s dvjema svećenicama, Priscilom i Maksimilom, koje su se ponovno udale za "Boga" s punim radnim vremenom, ostavljajući svoje obitelji da nastave duhovniji život kroz celibat, mrtvljenje tijela i krutu usredotočenost na svetost.
Euzebije nam kaže: Jer neke su osobe, poput otrovnih gmazova, puzale po Aziji i Frigiji, hvaleći se da je Montan Paraklet, a da su žene koje su ga slijedile, Priscilla i Maximilla, bile Montanove proročice. (Crkvena povijest, V. 14).
Rečeno je da postoji određeno selo po imenu Ardabau u tom dijelu Mizije, koji graniči s Frigijom. Ondje je prvo, kažu, kad je Gratus bio prokonzul Azije, nedavni obraćenik, imenom Montanus, svojom neutaživom željom za vodstvom pružio protivniku priliku protiv njega. I on je postao izvan sebe, i odjednom u nekoj vrsti bijesa i ekstaze, buncao je, i počeo brbljati i govoriti čudne stvari, prorokujući na način suprotan stalnom običaju Crkve prenesenom tradicijom od početka (Crkva Povijest, V. 16, 4).
Na kraju bi ti montanisti bili ekskomunicirani iz rane crkve i čak bi odbacili svakog kršćanina koji bi bio kršten kao montanist. Crkveni su oci jednoglasno odbacili ovu skupinu, svi osim Tertulijana, koji je ironično, s obzirom na svoj nepokolebljiv stav protiv svake i svake hereze, i sam postao montanistički obraćenik! Zapravo, Tertulijan opisuje određeni sastanak montanističke crkve: Sada među nama imamo sestru čija je sudbina bila nagrađena različitim darovima otkrivenja, koje ona doživljava u Duhu ekstatičnim viđenjem usred svetih obreda dana Gospodnjeg u crkvi: ona razgovara s anđelima, a ponekad čak i s Gospodinom; ona i vidi i čuje tajanstvene komunikacije; srca nekih ljudi ona razumije, i onima koji su u potrebi dijeli lijekove. Bilo da se radi o čitanju Svetoga pisma, ili pjevanju psalama, ili propovijedanju propovijedi, ili prinošenju molitava, u svim tim vjerskim službama pruža joj se stvar i prilika da vidi vizije. Možda nam se dogodilo, dok je ova naša sestra bila zanesena Duhom, da smo na neki neizreciv način razgovarali o duši.
Iako su montanisti bili ortodoksni u svim pitanjima doktrina, njihove metodologije bogoštovlja i samodiscipline smatrane su heretičkim u smislu da su bili “legalistički” u zadržavanju svojih mučnih metoda samoumrtvljivanja. U određenom smislu, oni se mogu smatrati "protopentekostalcima". Odgovori na ovaj pokret bili su mješoviti unutar crkve, budući da je, na kraju krajeva, proročanstvo bilo pravi dar Boga ili Duha Svetoga u Novom zavjetu. Zanimljivo je da bi crkveni otac Jeronim ismijavao Montanusa kao "odsječenog, polučovjeka", što je ne tako suptilna aluzija da je Montanus bio kastrirani svećenik frigijske božice Majke Kibele. Nazivaju ga i “svećenikom Apolona” ili “svećenikom idola” (odatle grijeh idolopoklonstva) prije obraćenja na kršćanstvo, prema tekstu izbDijalog montanista s pravoslavcem.
Rečeno je da je Isus, kada je pročitao Evanđelje po Ivanu, obećao da će duh istine biti s njegovim učenicima. Također su se držali modalističkog pogleda na Trojstvo, navodeći da su tri različite epohe unutar povijesti bile podijeljene prema Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a njihovim "dobom milosti" upravljao je Duh Sveti. . Montanove proročanske, ekstatične izjave također bi se vrlo lako mogle zamijeniti s onim kultovima posvećenim Apolonu i Dionizu. Što je još gore, prema nekim ortodoksnim biskupima, Montanus i njegovi sljedbenici bili su pod demonskom prijevarom i đavolskim oruđem budući da je sam Montanus bio poganski svećenik.
Na kraju krajeva nije li Isus upravo taj Montanuanus u svakom svom detalju?
