Kršćansko samoumvtrljenje

DedaStojan

Iskusan
Banovan
Poruka
5.049
Čitajući o Kršćanskom Montanu i Montanizmu namece se neumoljiv zakljucak da je to najblize Isusu iz evandjelja koji hvali Djevce i govori o sakaćenju udova koji te zavode itd
Kakva su vaša mišljenja o tome?


Crkveni povjesničar Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti pisao je o rubnom vođi kršćanskog kulta po imenu Montanus. Montanus je djelovao u Frigiji u drugom stoljeću, domovini Kibelinog kulta, koji je zahtijevao od svojih sljedbenika da se kastriraju i sjeku svoja tijela dok su poprskani krvlju žrtvovanog bika kao dio svoje inicijacije u Kibelino svećenstvo. Tračani su smatrali da je glavno božanstvo samotračkih i lemnijskih misterija Rea-Hekata, htonsko božanstvo povezano s Kibelom. Proklova himna s naslovom “Hekata i Ianos” pokazuje tu vezu. Proklo je jedan od najznačajnijih filozofa antičke helenske filozofije, predstavnik neoplatonizma, Hekatin sljedbenik i veliki teurg. Postoji i veliki broj arheoloških dokaza koji pokazuju povezanost ovih dviju božica i čini se da su Kibela i Hekata velike prijateljice.

Montanus se smatrao "Svetim Tješiteljem", Paraklet,zajedno s dvjema svećenicama, Priscilom i Maksimilom, koje su se ponovno udale za "Boga" s punim radnim vremenom, ostavljajući svoje obitelji da nastave duhovniji život kroz celibat, mrtvljenje tijela i krutu usredotočenost na svetost.

Euzebije nam kaže: Jer neke su osobe, poput otrovnih gmazova, puzale po Aziji i Frigiji, hvaleći se da je Montan Paraklet, a da su žene koje su ga slijedile, Priscilla i Maximilla, bile Montanove proročice. (Crkvena povijest, V. 14).

Rečeno je da postoji određeno selo po imenu Ardabau u tom dijelu Mizije, koji graniči s Frigijom. Ondje je prvo, kažu, kad je Gratus bio prokonzul Azije, nedavni obraćenik, imenom Montanus, svojom neutaživom željom za vodstvom pružio protivniku priliku protiv njega. I on je postao izvan sebe, i odjednom u nekoj vrsti bijesa i ekstaze, buncao je, i počeo brbljati i govoriti čudne stvari, prorokujući na način suprotan stalnom običaju Crkve prenesenom tradicijom od početka (Crkva Povijest, V. 16, 4).

Na kraju bi ti montanisti bili ekskomunicirani iz rane crkve i čak bi odbacili svakog kršćanina koji bi bio kršten kao montanist. Crkveni su oci jednoglasno odbacili ovu skupinu, svi osim Tertulijana, koji je ironično, s obzirom na svoj nepokolebljiv stav protiv svake i svake hereze, i sam postao montanistički obraćenik! Zapravo, Tertulijan opisuje određeni sastanak montanističke crkve: Sada među nama imamo sestru čija je sudbina bila nagrađena različitim darovima otkrivenja, koje ona doživljava u Duhu ekstatičnim viđenjem usred svetih obreda dana Gospodnjeg u crkvi: ona razgovara s anđelima, a ponekad čak i s Gospodinom; ona i vidi i čuje tajanstvene komunikacije; srca nekih ljudi ona razumije, i onima koji su u potrebi dijeli lijekove. Bilo da se radi o čitanju Svetoga pisma, ili pjevanju psalama, ili propovijedanju propovijedi, ili prinošenju molitava, u svim tim vjerskim službama pruža joj se stvar i prilika da vidi vizije. Možda nam se dogodilo, dok je ova naša sestra bila zanesena Duhom, da smo na neki neizreciv način razgovarali o duši.

Iako su montanisti bili ortodoksni u svim pitanjima doktrina, njihove metodologije bogoštovlja i samodiscipline smatrane su heretičkim u smislu da su bili “legalistički” u zadržavanju svojih mučnih metoda samoumrtvljivanja. U određenom smislu, oni se mogu smatrati "protopentekostalcima". Odgovori na ovaj pokret bili su mješoviti unutar crkve, budući da je, na kraju krajeva, proročanstvo bilo pravi dar Boga ili Duha Svetoga u Novom zavjetu. Zanimljivo je da bi crkveni otac Jeronim ismijavao Montanusa kao "odsječenog, polučovjeka", što je ne tako suptilna aluzija da je Montanus bio kastrirani svećenik frigijske božice Majke Kibele. Nazivaju ga i “svećenikom Apolona” ili “svećenikom idola” (odatle grijeh idolopoklonstva) prije obraćenja na kršćanstvo, prema tekstu izbDijalog montanista s pravoslavcem.


Rečeno je da je Isus, kada je pročitao Evanđelje po Ivanu, obećao da će duh istine biti s njegovim učenicima. Također su se držali modalističkog pogleda na Trojstvo, navodeći da su tri različite epohe unutar povijesti bile podijeljene prema Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a njihovim "dobom milosti" upravljao je Duh Sveti. . Montanove proročanske, ekstatične izjave također bi se vrlo lako mogle zamijeniti s onim kultovima posvećenim Apolonu i Dionizu. Što je još gore, prema nekim ortodoksnim biskupima, Montanus i njegovi sljedbenici bili su pod demonskom prijevarom i đavolskim oruđem budući da je sam Montanus bio poganski svećenik.

Na kraju krajeva nije li Isus upravo taj Montanuanus u svakom svom detalju?
 

DedaStojan

Iskusan
Banovan
Poruka
5.049
O Montanizmu s wikipedije dosta dobar sazetak.

Novo proroštvo (lat. nova prophetia) je bilo ranohrišćanski pokret iz druge polovine 2. vijeka, kasnije nazvano montanizam po svome začetniku Montanu.


Hrišćanska ekstaza: silazak Duha na apostole (Djela apostolska, 2)
"Novo proroštvo" je nastalo kao unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kršćanskog života, hitno obraćenje svih kršćana, u vidu iščekivanja neposrednog dolaska Božjeg kraljevstva na zemlju.[1] Novo proroštvo je bilo reakcija na konformističke tendencije kršćanstva, tražeći povratak "ranokršćanskog zanesenjaštva" (From).[2] Bio je to duhovno-karizmatički pokret, koji nije dovodio u pitanje kršćansko vjerovanje o Bogu, već je naučavao prisustvo Duha i nastup novog duhovnog vremena, te zastupao određene oblike kršćanskog života i crkvenoga ustrojstva.[2]

Monatanisti su pobijali svaku ideju hijerarhije, organizacije, istorijskog prejemstva itd.[3] Bitan je bio Duh kao iskustvo pojedinca. U početku je montanizam nije zastupao neko teoretsko učenje, već je samo insistirao na strogoj askezi. Ova etička strogost navela je brojne savremenike da mu se dive i da mu pristupe, kao veliki teolog Tertulijan.[3]

Montanizam u početku nije smatran herezom; ali je vremenom došao u sukob sa službenom Crkvom. Kršćanstvo je već bilo institucionalizirano te su crkvene vlasti suzbijale montanizam kao herezu.[2] Montanizam se oblikovao kao rubna kršćanska zajednica, isključena iz Velike Crkve, ali koja se relativno dugo održala. Novo proroštvo je bilo masovan pokret koji je okupljao mnogo ljudi, u početku u svjetlu apokaliptičkih iščekivanja, a kasnije oko velikih godišnjih hodočašća. Njihova hodočašća su jedna od prvih masovnih kršćanskih hodočašća, a Hipolit navodi i »blagdane« kao montanističku novotariju.[4] U novom proroštvu su značajnu ulogu igrale žene. One su u maloazijskim crkvenim općinama bile u redovima klera, ne samo kao đakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri i biskupi.[5]

Danas se često podvlači sličnost između montanizma i savremenog pentekostalizma, koji neki nazivaju i neo-montanizmom.[6]
 

RIA77

Poznat
Poruka
8.657
O Montanizmu s wikipedije dosta dobar sazetak.

Novo proroštvo (lat. nova prophetia) je bilo ranohrišćanski pokret iz druge polovine 2. vijeka, kasnije nazvano montanizam po svome začetniku Montanu.


Hrišćanska ekstaza: silazak Duha na apostole (Djela apostolska, 2)
"Novo proroštvo" je nastalo kao unutarcrkveni pokret koji je propovijedao radikalnu obnovu kršćanskog života, hitno obraćenje svih kršćana, u vidu iščekivanja neposrednog dolaska Božjeg kraljevstva na zemlju.[1] Novo proroštvo je bilo reakcija na konformističke tendencije kršćanstva, tražeći povratak "ranokršćanskog zanesenjaštva" (From).[2] Bio je to duhovno-karizmatički pokret, koji nije dovodio u pitanje kršćansko vjerovanje o Bogu, već je naučavao prisustvo Duha i nastup novog duhovnog vremena, te zastupao određene oblike kršćanskog života i crkvenoga ustrojstva.[2]

Monatanisti su pobijali svaku ideju hijerarhije, organizacije, istorijskog prejemstva itd.[3] Bitan je bio Duh kao iskustvo pojedinca. U početku je montanizam nije zastupao neko teoretsko učenje, već je samo insistirao na strogoj askezi. Ova etička strogost navela je brojne savremenike da mu se dive i da mu pristupe, kao veliki teolog Tertulijan.[3]

Montanizam u početku nije smatran herezom; ali je vremenom došao u sukob sa službenom Crkvom. Kršćanstvo je već bilo institucionalizirano te su crkvene vlasti suzbijale montanizam kao herezu.[2] Montanizam se oblikovao kao rubna kršćanska zajednica, isključena iz Velike Crkve, ali koja se relativno dugo održala. Novo proroštvo je bilo masovan pokret koji je okupljao mnogo ljudi, u početku u svjetlu apokaliptičkih iščekivanja, a kasnije oko velikih godišnjih hodočašća. Njihova hodočašća su jedna od prvih masovnih kršćanskih hodočašća, a Hipolit navodi i »blagdane« kao montanističku novotariju.[4] U novom proroštvu su značajnu ulogu igrale žene. One su u maloazijskim crkvenim općinama bile u redovima klera, ne samo kao đakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri i biskupi.[5]

Danas se često podvlači sličnost između montanizma i savremenog pentekostalizma, koji neki nazivaju i neo-montanizmom.[6]
Није постојао никакав покрет који се звао "ново пророштво".
Преводилац се овде не сналази добро, екстаза није силазак Светог Духа на апостоле. Сам појам екстаза се у том контексту не користи.
Eво кратких информација о монтанизму


Montanism, also called Cataphrygian heresy or New Prophecy,
Дакле, једно од имена за монтанисте је било "ново пророштво". Није постојало неко одвојено "ново пророштво" ван јереси монтанизма
It soon became clear, however, that the Montanist prophecy was new. True prophets did not, as Montanus did, deliberately induce a kind of ecstatic intensity and a state of passivity and then maintain that the words they spoke were the voice of the Spirit. It also became clear that the claim of Montanus to have the final revelation of the Holy Spirit implied that something could be added to the teaching of Christ and the Apostles and that, therefore, the church had to accept a fuller revelation.
Another important aspect of Montanism was the expectation of the Second Coming of Christ, which was believed to be imminent. This belief was not confined to Montanists, but with them it took a special form that gave their activities the character of a popular revival. They believed the heavenly Jerusalem was soon to descend on the earth in a plain between the two villages of Pepuza and Tymion in Phrygia. The prophets and many followers went there, and many Christian communities were almost abandoned.

https://www.britannica.com/topic/Montanism
 

Jasna

Legenda
Moderator
Poruka
70.104
Није постојао никакав покрет који се звао "ново пророштво".
Преводилац се овде не сналази добро, екстаза није силазак Светог Духа на апостоле. Сам појам екстаза се у том контексту не користи.
Eво кратких информација о монтанизму
A što su oni bili u jeresi? Gde su pogrešili?
 
Da biste mogli da kreirate nove teme, trajno koristite svoje ime i ne pogađate stalno slike - kliknite ovde da se registrujete.

Top
  Blokirali ste reklame
Dragi prijatelju, nemojte da blokirate reklame - isključite Ad Blocker na Forumu, jer će tako mesto vaših susreta na Krstarici ostati besplatno za korišćenje.