Po ko zna koji put me tuga kaznjava. Udara i baca u cosak sobe. Ruke osjecaju vrelinu i pulsiranje cela. Misao u svojoj jedinoj nijansi klizi niz obraz i pada u more tuge u kom svijet pliva odavno. Vracam se kuci. Moskva je prosla i ostala tamo negdje. Daleko. Ne zelim tamo.
				
			 
	
 Divno...bar si je videla pa i ako ne zelis tamo, nije vazno...
 Divno...bar si je videla pa i ako ne zelis tamo, nije vazno...

 
 
		


 
 
		 
 
		
 
 
		

 
 
		