Po ko zna koji put me tuga kaznjava. Udara i baca u cosak sobe. Ruke osjecaju vrelinu i pulsiranje cela. Misao u svojoj jedinoj nijansi klizi niz obraz i pada u more tuge u kom svijet pliva odavno. Vracam se kuci. Moskva je prosla i ostala tamo negdje. Daleko. Ne zelim tamo.