Dok Maki to isto ovde radi nama, Marlončica priča svojim prijateljima: Kako bre da se ne razvedem, ljudi, zamislite šta je uradio onaj moj kreten: pre jedno (dvadeset)tri godine, dogovorimo se da lepo otputujemo u Pariz na par dana, bili smo u njemu samo jednom još kao studenti, i da iskoristimo priliku i na tamošnjoj aukciji konačno kupimo Šumanovićevo "Selo". Doduše, Savica nije slikao Krstarovo, ali složili smo se da je i pored toga ovo njegovo ulje na platnu koje želim vise od svega, genijalno. Sutradan skoknemo do jedne turističke agencije - ne sećam se kako se zvala jer je u međuvremenu prestala sa radom, kupimo karte i zagrljeni i srećni odšetamo do naše najveće domaće banke - ni ona vise ne postoji - "pukli su ko zvečka" kako kaže moj Makiša, založimo naš stan u potkrovlju čvrsto rešeni da dobijenim novcem u Gradu svetlosti kupimo Krstarovo... pardon, pomenuto Selo... Ne Makijevi već Marlončicini prijatelji: i šta je onda bilo, kupili ste sliku ali su vam je pariski klošari drpili?! MARLONČICA: (plačnim glasom) Da je bar bilo tako, to bi nekako, valjda, i mogla da prebolim, nego (jecaj) kreten je, molim te, sav hipotekarni novac spiskao na nekakve muzičke trafo stanice! Eno mu ih sada, pa neka se sa njima (biiiiiiiiiiiiip-biiiiiiiiiiiip... prim. kuc - molim čitaoce da ne poistovećuju muzičko-tekstualnu presvlaku kojom smo zabašurili psovke uvažene gospođe ex-M, sa onomatopejom one odvratne Ptice Trkačice za kojom k'o obezglavljen čitavog života jurca onaj Coyote). (osmeh)