Komunističko-ustaški sporazum Pijade-Budak?

kiseli1:
za razliku od crvenog cetnika? tako ih zovu sa hrvatske strane. vidljivo je da nema razlike izmedju ustasa i cetnika, ista nacionalisticka, koljacka banda. da ti dam besplatnu lekciju iz logike.....
s obzirom na to da ste svi lobotomirani kao nacionalisti (kolektivna paranoja), u cetnickom smislu d aopravdaju svoj poraz u drugom svetskom ratu, da opravdaju rusenje jugoslavije 1991, i da opravdaju sve svoje zlocine i politicke prljavstine do danasnjeg dana
Kliknite za proširenje...

''crveni cetnik'' :hahaha::rotf:...sa hrvatske strane, lol

sto bre lupas gluposti kiseli...al dobro me nasmeja:hahaha:

jedina iskrena saradnja u II sv. rata, takoreci bratska bila je izmedju hrvatskih komunista i ustasa.

tema o zlocinima i masovnom ubici, jednom od 10 najvecih u 20 veku je ovde

http://forum.krstarica.com/showthread.php?p=10107600#post10107600
 
Poslednja izmena:
kiseli1:
1.za vreme nazora srbi su bili konstitucioni narod u hrvatskoj, i imali su "klub vecnika" ZAVNOH-a. da li je to bio hrvatski plan B, da budu ustavotvorni narod? mozda je plan A bio d se odsele hrvati iz hrvatske, tako da srbi i slovenci mogu podeliti teritoriju i ostvariti moljevicevu srbiju
2. mogao si da procitas clanak koji sam ti citirao zajedno sa analizom stiha,i da uzmes u obzir da je pesma o poglavniku objavljena 1944 godine, a nazor je u partizanima od 1942
3. sumnjam da je pitanje nazora ovde relevantno.. svrha ovoga je izazivanje nacionalne mrznje, i opravdavanje svih zlocina i politickih propusta srbije posle 1991 godine
Kliknite za proširenje...

Ponavljaj, ponavljaj. I ja ću:


Heinz Dietrich Fischer
Outstanding International Press Reporting: 1928-1945, from the consequences of World war I to the end of World War II

Published by W. de Gruyter, 1984
Item notes: v. 1
ISBN 3110089181, 9783110089189


The head of Croatian section of the national Liberation Authority was Dr. Vladimir Nazor, 74, Dalmatian-born Poet. (...) Nazor once wrote a hymn in praise of Poglavnik (Fuehrer) Ante Pavelic and is typical of former Ustachi sympathizers now trying to switch sides because of the belief that Germany and her satelites are losing war.
Kliknite za proširenje...
Na srpskom:


Citat:
Hajnc Ditrih Fišer, 1984:
Šef hrvatskog dela narodno-oslobodilačke vlasti bio je 74-vorogodišnji dr Vladimir Nazor, pesnik rođen u Dalmaciji. (...) Nazor je jednom prilikom bio napisao odu u slavu Poglavnika (Firera) Ante Pavelića i tipičan je predstavnik bivših simpatizera ustaškog pokreta koji su pokušavali da pređu na drugu stranu vođeni spoznajom da Nemačka i njeni sateliti gube rat.
Šta ti ovde nije jasno? Hoćeš li i stranicu knjige na kojoj to piše? Hoćeš li da ti citiram Darka Skagraka koji svedoči na kako je opskuran način i sasvim slučajno 2003. nabavio gotovo potpuno od Titoista uklonjeni broj zagrebačkog "Hrvatskog naroda", vodećeg Pavelićevog lista, u kojem je na duplerici 1944. bila objavljena Nazorova Pesma?

Čuvena Nazorova oda Anti Paveliću:

Vladimir Nazor:

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

:whistling:

Koliko je cinizma u postavljanju ovakvog lika za predsednika ZAVNOHA i člana AVNOJ-a?

Preletač je preleteo u Titov tabor krajem 1942 (decembar; možda je drugi podatak koji govori da je to bilo početkom 1943. verodostojniji.)

I iz ovog se vidi da su Pavelićevi i Titovi ljudi bili u tesnom kontaktu - dve opcije od Hrvata su prepoznate kao "Hrvatski plan A" i "Hrvatski plan B".

Plan B je nakraju upalio. :kafa:

Mislim da Nazor još uvek stoji u srpskim čitankama. Ako, ako... kao spomenik srpskoj gluposti.


Kada se javiš sa argumentima, dobićeš i odgovor. :bye:
 
Citat:

Heinz Dietrich Fischer
Outstanding International Press Reporting: 1928-1945, from the consequences of World war I to the end of World War II

Published by W. de Gruyter, 1984
Item notes: v. 1
ISBN 3110089181, 9783110089189


The head of Croatian section of the national Liberation Authority was Dr. Vladimir Nazor, 74, Dalmatian-born Poet. (...) Nazor once wrote a hymn in praise of Poglavnik (Fuehrer) Ante Pavelic and is typical of former Ustachi sympathizers now trying to switch sides because of the belief that Germany and her satelites are losing war.

Hajnc Ditrih Fišer, 1984:

Šef hrvatskog děla narodno-oslobodilačke vlasti bio je 74-vorogodišnji dr Vladimir Nazor, pěsnik rođen u Dalmaciji. (...) Nazor je jednom prilikom bio napisao odu u slavu Poglavnika (Firera) Ante Pavelića i tipičan je prědstavnik bivših simpatizera ustaškog pokreta koji su pokušavali da prěđu na drugu stranu vođeni spoznajom da Němačka i njeni sateliti gube rat.

Šta ti ovdě nije jasno? Hoćeš li i stranicu knjige na kojoj to piše? Hoćeš li da ti citiram Darka Skagraka koji svědoči na kako je opskuran način i sasvim slučajno 2003. nabavio gotovo potpuno od Titoista uklonjeni broj zagrěbačkog "Hrvatskog naroda", vodećeg Pavelićevog lista, u kojem je na duplerici 1944. bila objavljena Nazorova Pěsma?

Nista cudno, crveni ustasa pise odu svom poglavniku...
 
Poslednja izmena:
Moderni politički common sense dodjeljuje Paveliću negativnu ocjenu iz niza pojedinačnih i dvaju načelnih razloga: bio je totalitaran političar i vazal naci-fašističke osovine. Nazor je pak o političkim temama cijeli svoj život razmišljao na način da bi Paveliću grijeh totalitarizma možda i bio oprostio

Za staroga režima od više sam humanistički obrazovanih ljudi iz generacije koja je svjesno proživjela Drugi svjetski rat čuo da je Vladimir Nazor negdje između ljeta 1941. i jeseni 1942. napisao lirski hvalospjev Anti Paveliću, Poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Taj mi je »podatak« – kako su nalagale okolnosti – bivao uvijek serviran u strogu povjerenju, a s intonacijom, koji je, ovisno o informatorovu svjetonazoru, uključivala ili prijekor poslovičnoj političkoj prevrtljivosti domaćih ljudi (»svakako se živi u Naškoj«) ili domoljubni oprost ideološki kolebljivu pjesniku (»em smo Horvati!«). Uvijek se, međutim, u priopćivanju tajne mogao osjetiti respekt prema sposobnosti komunističkih vlasti da uklone sebi neugodne tragove i prekroje povijest.
U činjeničnost Nazorove pjesme o Paveliću ozbiljno sam posumnjao istom devedesetih godina, kad se u Hrvatskoj podigao val desnoga revizionizma, prometnuvši se u prepoznatljiv kulturni subtrend te izrodivši samostalne edicije, forume, organizacije, časopise i novine. Prirodno, naime, očekivanje da će na naslovnici nekoga od novih desnih glasila napokon osvanuti Nazorov endehazijski hommage nije se ispunjalo, što sam napokon protumačio kao znak da sporna pjesma, usprkos svjedočenjima, ne postoji niti je postojala.
U skladu s tim, od triju priloga što ih je Nazorovoj hipotetičkoj pjesmi posvetio časopis »Vijenac« u broju od 28. veljače s najviše sam zanimanja čitao članak Dubravka Jelčića Fantomska pjesma, u kojem autor izvješćuje kako je, potaknut usmenim svjedočenjima poimenice spomenutih informanata, prelistao sve relevantne endehazijske novine i časopise, uključujući i brojeve kojih nema u javnim knjižnicama. Ali, ni ta minuciozna potraga nije dala rezultata, pa Jelčić zaključuje svoj članak citirajući jedan tekst Vinka Nikolića iz 1996, gdje on (Nikolić) tvrdi kako pouzdano zna da je Nazorova pjesma o Paveliću puka fama, a spominje i jednu pjesnikovu protutalijansku davoriju za koju pretpostavlja da se u kolektivnom pamćenju i u usmenoj predaji ratnoga i poratnoga vremena mogla prometnuti u pohvalnicu Paveliću.

~ ~ ~

Sve što sam ikada čuo o tobožnjoj Nazorovoj odi ustaškom vođi uključivalo je da je posrijedi pjesma koja u naslovu nosi posvećenikovo ime (ili titulu), a potpisana je punim pjesnikovim imenom i prezimenom. Kako sam već rekao, da je takva pjesma ikada objavljena, u posljednjih bi petnaestak godina, otkako je kulturna baština NDH postala javno dostupna, sigurno bila isplivala. Iz Jelčićeva pak članka doznajemo da nije imala odakle isplivati.
Ali, »Vijenčev« blok o Nazoru i Paveliću sadržava još dva priloga, jedan Vlatka Pavletića, a jedan Branimira Donata, u kojima se nudi svojevrsni Ersatzobjekt za »fantomsku pjesmu«, i to u liku anonimna stihovana sastavka pod naslovom Poglavnik, koji je izvorno objavljen uz članak Vinka Nikolića Opjevani Poglavnik u Hrvatskom narodu od 14. lipnja 1944, a prije nekoliko ga je godina na svjetlo dana izvukao i pripisao ga Nazoru historiografski amater Darko Skagrak. Pavletić i Donat njegovu atribuciju u najmanju ruku ne odbacuju, a Donat se upušta i u spekulaciju o tome što bi objavljivanje rečene pjesme – uz pretpostavku da jest Nazorova – bilo moglo značiti u endehazijskom Zagrebu 1944. Ovdje ne bih ulazio u njegove ni u Pavletićeve argumente, nego bih, na temelju iskustava s Nazorovom lirikom i uvida u anonimnoga Poglavnika, pokušao obrazložiti svoje neslaganje s pretpostavkom da bi pjesma uistinu mogla biti Nazorova.

~ ~ ~

Poglavnik je ispjevan u pet jedanaesteračkih katrena s rimom ABAB. Pjesama istovjetne i vrlo slične forme ima, naravno, i u Nazora, ali i u bilo kojega drugog pjesnika koji je u doba Drugoga svjetskog rata pisao vezanim stihom. Ipak, već se na razini izvedbe zadanoga oblika uočavaju ozbiljne razlike.
Ponajprije, pjesnik Poglavnika – ponešto školski – teži da mu se sintaktičke cjeline i stihovne jedinice poklope, pa se u njega svaki redak završava dubokom sintaktičkom granicom, obično prvi redak u strofi polukadencom, drugi antikadencom, treći opet polukadencom, a četvrti kadencom. Nazor pak u cijelom svom lirskom opusu, a napose u jedanaesteračkim pjesmama, teži dramatizaciji odnosa između stiha i sintakse. Tipični su njegovi metrički stilemi opkoračenja i duboke sintaktičke granice usred stihovnoga retka. Na primjer:

Jehova strašni što si plamen-mače
Anđela vjernih stvaro u rukama,
Ti gospode nad vojskama, Oblače
Od vatre, koji vodiš pustinjama

Narode k cilju svome, ti Sudija
S bičem u šaci, Oče bez milosti:
Pred tobom opet duša mi se svija,
Dok srce dršće i trepeću mi kosti.

(Jehova, Plime i oseke)

Drugo, kako znaju domaći stiholozi, a kako bi, s obzirom na količinu njihovih radova mogla već znati i naša ukupna civiltŕ letteraria, hrvatski akcenatski stihovi postoje u više varijanata. Hrvatska je akcenatska versifikacija zbog svoje kratkovjekosti (dominirala je u hrvatskom pjesništvu od posljednje trećine 19. stoljeća do popularizacije slobodnoga stiha) imala samo početnu eksperimentalnu fazu, za kojom nije uslijedilo razdoblje normiranja i ustaljene primjene. Upotreba akcenatskih metara bila je sve vrijeme zasmetana interferencijom stihovnih shema i akcentuacije standardnoga jezika, koja je za mnoge pjesnike, osobito za one s čakavskoga i kajkavskoga govornog prostora, ostala nesavladanom školskom lekcijom. Stoga je upotreba najpopularnijih akcenatskih metara uvijek stajala pred dilemama i mogućnostima izbora, a struka je pokazala da se za pojedine metre uopće ne može izraditi jedinstvena generativna shema, nego valja krenuti od pretpostavke o koegzistenciji više varijanata. To vrijedi i za metar koji nas ovdje zanima, za jampski jedanaesterac, čija je podjela na varijante uvjetovana različitim odnosom pjesnikâ i pjesničkih grupa prema pravilu po kojem bi u stihovnom retku naglasak bio dopušten samo u jakim dobama, tj. u parnima. Neke njegove varijante (na primjer, Matoševa ili Galovićeva) dopuštaju naglašavanje samo parnih doba, dok u drugima (u Begovićevoj, Ujevićevoj) dolazi do znatna odljeva naglasaka na slabe, tj. neparne dobe.
E sad, Nazorov jedanaesterac, kad je riječ o naglašavanju izvan iktusa, jedan je od najliberalnijih uopće. Od osam malo prije navedenih redaka pjesme Jehova nijedan, zbog naglaska na prvoj i/ili devetoj dobi, nije kompatibilan s idealnom jedanaesteračkom shemom:

~ ~ ~

Istina, ni pjesnik Poglavnika nije prozodijski rigorist, o čemu svjedoče reci s naglašenom prvom i/ili sedmom dobom (»Poglavnik bdije, jer narod se bori«). Ipak, u njega je takvih redaka samo šest, a preostalih je 14 u skladu sa shemom. Jedanaestercem s toliko malo naglasnih sloboda Nazor nije pisao nikada.

~ ~ ~

Da je Nazor opjevao Pavelića, vjerovalo se možda i zbog toga što je rado pisao pjesme o likovima obilježenima transcendentnim autoritetom, vladarskom karizmom ili političkom moći: o poganskim bogovima, biblijskim likovima, o srednjovjekovnim hrvatskim banovima i kraljevima, o povijesnim ili fiktivnim likovima iz južnoslavenske narodne pjesme, a odmah nakon Prvoga svjetskog rata ispjevao je i zanimljivu pjesmu o američkom predsjedniku Wilsonu (Čovjek s onkraj vode). Naknadno su famu o odi Paveliću mogle učvrstiti i Legende o drugu Titu.
Pišući o istaknutim figurama iz sakralne i svjetovne domene, Nazor među njima nije pravio načelnu razliku. I ljudski predvodnički likovi postajali su u njegovim pjesmama kvazimitske figure, a obično ih je »kadrirao« u situacijama u kojima se njihov izniman status i junački etos očituje u kakvoj simboličnoj gesti, za što primjera ima podjednako u Hrvatskim kraljevima (Kraljevo oranje, Olujin ženik, Po njivama) i u Legendama o drugu Titu (Zov, Titov »Naprijed!«, Obruč). Ničega međutim te vrste nema u anonimnoj pjesmi Poglavnik. Iza njezinih motivskih jedinica ne uspostavlja se nikakav mitski, kršćansko-eshatološki ili barem nacionalnopovijesni pano, oni se doimlju kao versificirane banalnosti kakve bi o prosječnu radnom danu ratnoga političkog vođe mogao zabilježiti bilo koji snishodljivi novinar.

~ ~ ~
Kliknite za proširenje...
....................
 
Na kraju i jedno zapažanje o samu Poglavniku, promotrenu izvan usporedbe s Nazorovom lirikom. Kad bi on bio Nazorov, valjalo bi pretpostaviti da je nastao najkasnije u ljeto ili jesen 1942. Ali, tko je god u to doba cijenio Pavelića i bio spreman opjevati ga, zacijelo bi bio udario u malo junačkije žice nego pjesnik Poglavnika. Sredinom, naime, 1942. Hitlerov osovinski poredak, sistem o kojem je sudbina Pavelićeve države isključivo ovisila, mogao se činiti gotovo dovršenim i nenarušivim: zapadnim obalama »Europske tvrđave« nije prijetio saveznički desant, Italija je još bila u osovinskom savezništvu, a golema područja predratnoga Sovjetskog Saveza bila su rasparcelirana na Reichskommissariat Ostland, Reichskommissariat Ukraine i ruski okupirani teritorij s istočnom granicom od opkoljenoga Lenjingrada, preko moskovskih zapadnih predgrađa i Voronježa do Staljingrada. Tko je ikada vjerovao u Hitlerovu konačnu pobjedu i u opstanak njegovih satelita zacijelo je trljao ruke.
U pjesmi pak o Poglavniku ima mnogo sumnje i prikrivene zebnje: u njoj se hvali prekovremeni noćni rad stratega kojega muče brige njegovih »podanika«, koji mora računati s neprijateljima čija se nadmoć potiho sugerira, spominju se ranjenici, a rečenica da će istom budućnost »što će vedra teći« shvatiti Poglavnikovu veličinu kao da računa s društvenom situacijom u kojoj se o njemu šire glasine suprotna sadržaja. Prije nego prividno pobjedničku atmosferu 1942, ti stihovi reflektiraju tjeskobno stanje »Novoga poretka« u kasno proljeće 1944: na Istoku Sovjeti probijaju njemačke obrambene linije i kreću prema granici Generalgouvernement-a, Amerikanci i Britanci su u Rimu, a Josip Broz sa svojim partizanima postaje priznatim članom antifašističke koalicije. Tjedan dana prije nego što je Poglavnik objavljen u Hrvatskom narodu zapadni saveznici učvršćuju prve mostobrane u Normandiji (6. lipnja 1944).

~ ~ ~

Ako bi, dakle, već moglo biti jasno da ne postoji potpisana Nazorova pjesma o Paveliću, anonimni Poglavnik iz 1944. nije, po mom mišljenju, dokaz da bi zamjenu za nju valjalo tražiti među tko zna čijim nepotpisanima. Ipak, o Pavelićevu izostanku s popisa Nazorovih honorata valja razmišljati oprezno i relativistički.
Moderni politički common sense dodjeljuje Paveliću negativnu ocjenu iz niza pojedinačnih i dvaju načelnih razloga: bio je totalitaran političar i vazal naci-fašističke osovine. Nazor je pak o političkim temama cijeli svoj život razmišljao na način da bi Paveliću grijeh totalitarizma možda i bio oprostio.
U okviru svoga snažnog i trajnog civilizacijskog pesimizma, stečena još u ranoj esteticističko-vitalističkoj fazi, on je u pjesmama iz raznih razdoblja podgrijavao san o vladaru opremljenu nedemokratskom legitimacijom transcendentne ili karizmatske naravi. U njegovim, na primjer, Hrvatskim kraljevima mnoge su konstelacije likova i radnjâ protumačive kao korektivi modernoj društvenoj stvarnosti: masovnoj demokraciji i njezinu egalitarizmu, demokratski legitimiranoj vlasti, racionalističkom samorazumijevanju građanskoga političkog profesionalca. U pjesmi Po njivama, gdje čitamo da »sijedi kralj« (Petar Krešimir) luta poljima poput »Isusa Nazarenca«, očituje se čežnju za oblikom vlasti s neupitnim transcendentnim pokrićem, a posljednja strofa soneta U selu, gdje se Petar Krešimir odmara od puta, pa na svoja koljena posjeda sinčića svojih seoskih domaćina, koji ga nazivlje djedom (»I crvić kralju po bradi bijeloj / Ručicom tapka; ciče: - Djede! Djede!«), svojevrsna je regresivna fiksacija u kojoj se politički racionalizam moderne vlasti simbolički dokida fikcijom o državi kao zajednici u kojoj vlada obiteljska toplina i prisnost. Ista sumnjičavost prema demokratskoj vladavini i njezinoj potrebi za racionalnim obrazloženjem pokazuje se, naravno, i u Legendama o drugu Titu. Njihov naslovni lik komunicira s prirodnim silama (sa šumom, s vatrom, s morem), čime se sugerira kvazitranscendentna narav njegove legitimacije, oni koji mu vjeruju doživljuju ga kao Mesiju (»Taj trošni mlin i njegov mlinar stari / Čekaju na te kroz duge vjekove«), a njegovo je sporazumijevanje s podređenima gotovo telepatsko te se svodi na rijetke verbalne ili gestualne performative (»Naprijed!«, »Pokret!«, »Poslušajte!«), koji se mogu tumačiti kao pozitivan protuprimjer proceduralnosti i diskurzivnosti građanske politike.
Ukratko, u Nazorovoj političkoj poeziji – izravnoj ili alegoričkoj – demokratska logika uvijek prolazi loše. Preostaje stoga povjerovati da mu je antidemokrat Pavelić bio dalek iz onoga drugog razloga, tj. zbog proosovinske politike. Čini se, doduše, da je Nazor odmah nakon proglašenja NDH imao iluzija o novoj državi: počeo je, još jednom, izdavati svoja sabrana djela, u proljeće 1942. primio je, ne bez zadovoljstva, visoku državnu nagradu, prevodio je hrvatske pjesnike na talijanski (Lirici croati, 1942), a u pjesmama nastalima nakon početka svjetskoga rata (Knjiga pjesama, 1942) izbjegavao je ratne teme. Ako je i aludirao na aktualne događaje (Treći strah, Automat), govorio je o njima gnomski i iz visine koja isključuje svrstavanje. U prigodnici Ljubi Wiesneru (Silhouette, 1942), pjesniku s određenim simpatijama za endehaški i osovinski poredak, suvremena zbivanja spominje još uvijek kao »dan ljut il slavan«. Vjerojatno je, međutim, da je Nazor s vremenom počeo uviđati kamo smjera ustaška vladavina i kakvim će vanjskopolitičkim posljedicama uroditi Pavelićeva nepokolebljiva kolaboracija s njemačkim nacizmom i s talijanskim fašizmom. Čamac na Kupi u toj se situaciji pokazao povoljnim izborom: čovjek koji je »s onu stranu vode« jahao »na čelu kolone« također je prezirao oblik vladavine temeljen na demokratskom konsenzusu, ali njemu budući ratni gubitnici nisu bili protektori, nego neprijatelji.

Zoran Kravar
Kliknite za proširenje...
..............
 
To su neuspele apologije, a ne analize radi analize. Analiza pesme još nije napisana. Sve i da na trenutak pomislimo da Nazor nije napisao Poglavnika, na taj zaključak vraća nas njegova hrvatsko-nacionalistička pesma Tomislav, koju je napisao i potpisao 1942.

Komunisti su internacionalci, proleteri. Nazor je bio simpatizer ustaša i nema ni trunke sumnje da je citirana pesma njegova.

Citat:
Hajnc Ditrih Fišer, 1984:
Šef hrvatskog dela narodno-oslobodilačke vlasti bio je 74-vorogodišnji dr Vladimir Nazor, pesnik rođen u Dalmaciji. (...) Nazor je jednom prilikom bio napisao odu u slavu Poglavnika (Firera) Ante Pavelića i tipičan je predstavnik bivših simpatizera ustaškog pokreta koji su pokušavali da pređu na drugu stranu vođeni spoznajom da Nemačka i njeni sateliti gube rat.
Šta ti ovde nije jasno? Hoćeš li i stranicu knjige na kojoj to piše? Hoćeš li da ti citiram Darka Skagraka koji svedoči na kako je opskuran način i sasvim slučajno 2003. nabavio gotovo potpuno od Titoista uklonjeni broj zagrebačkog "Hrvatskog naroda", vodećeg Pavelićevog lista, u kojem je na duplerici 1944. bila objavljena Nazorova Pesma?

Čuvena Nazorova oda Anti Paveliću:

Vladimir Nazor:

POGLAVNIK

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
 
DANILO KIŠ
O NACIONALIZMU
Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i
pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je
posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja
individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije
ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do
paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije
u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne
ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao
individuu, što će reći ne daje mu da doñe do svog entiteta, on
je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv.
društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine
koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme
od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija,
očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih,
filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne,
polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni
tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru,
na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje
se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred
sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, roñaka Žila
(Jules).
To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina
osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme:
Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da
prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno
biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim
pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi
namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je
osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze
(a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on
postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.
Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se
slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po
pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako
ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je
zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu
(ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u
odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po
opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas.
Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o
antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji
čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema
čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno
strast i koncepcija sveta».
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle,
linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili
misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što
će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za
ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi
(druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati.
Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste.
Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje,
angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su
drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što
nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano.
Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle,
totalitarna ideologija.
Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još
poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci
to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki
pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za
narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim,
nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se
podsetimo, kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih
asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti,
nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.
Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv.
varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar
nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao
intelektualac ima uvid u kulturno nasleñe neke druge nacije,
velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja
analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor,
folklorni kič, ako vam se tako više sviña, nisu ništa drugo do
kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke
ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije
antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na
famoznom coleur locale-u takoñe je, ako je izvan umetničkog
konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan
od vidova nacionalizma, prikrivenog.
Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam
je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na
poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo
pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne,
nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam
onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi
koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni
alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na
njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov.
Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti,
estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u
prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji
samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče.
Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što
smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da
nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su
dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli.
Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao
svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini,
slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.
Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali
od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda
izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje
njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne
ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem,
onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam
ideja beznaña, ideologija mogućne pobede, zagarantovana
pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga,
«nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri,
bledi roñak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat
roñeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice»,
porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije –
bledi, blesavi roñak.
Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez
obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj
kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu,
nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuñuje da
ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom
pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne
usuñuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune»
- slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle,
pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah
nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na
marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen meñu
konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj
pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u
procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a
društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u
ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje
društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani
individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog
i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija...
Ideje, br. 4. za 1973. (intervju)
Čas anatomije, 1978.
Kliknite za proširenje...
.............
 
Mrkalj:
....Nazor je bio simpatizer ustaša i nema ni trunke sumnje da je citirana pěsma njegova....
Kliknite za proširenje...

ne da nema trunke sumnje, nego je ta tvoja teza osnovana na sumnji.... da bi to možda mogla biti Nazorova pjesma

daklem,
ta teorija da je Skagrak "pronašao" pjesmu je falš, jer je ta stvar poznata od ranije, pa zato i ta ovdje uporno citirana knjiga iz 84. g.
to niti je bila tajna, niti je itko ozbiljan o tome mislio, a sad se našao "autoritet" Skagrak i to objavio, vidi slučajnosti, baš u Hrvatskom narodu!

tim žalosnije što to postaje deus ex machina u srpskim teorijama o .... neznam više čemu, pitajte Koču!

prema tome, to Nazora ni vidlo nije!

ali, da ne bi bilo zabune, ovdje dodajem tekst Pjera Bilića:

"Vile su gotove, stiže Pavelić i NDH, no Nazor se ne da smesti. Pjesnička mašta besprijekorno radi i tako nastaje poznata pjesma “Poruka pjesnicima”, objavljena 1942., u kojoj nam bard preporučuje spoznaju da “pjesnik nije cvietak na kom leptir dreimlje” i “budimo što jesmo: vuci i medonje”, to će reći “budimo barbari, al’ budimo svoji”. HIBZ ubrzava narudžbe pjesnikovih djela, sve je optimistično, često se posjećuje Gradska štedionica, najamnine kaplju, obveznice su na broju.

Pjesnik nije cvietak. Poduzetništvo ide dalje, u šumu k partizanima. Više “nismo Goti, Slavenstva drevnog smo čest, uz Staljina i Tita mjesto nam je sad, tko drukčije kaže, kleveće i laže, osjetit će našu pest”. Po dolasku u Zagreb drug Stevo mu pronalazi obilatu vilu na Pantovčaku. Vilu koja je nekada bila u vlasništvu poznate obitelji Mayer-Marić sad krasi natpis: Ne zvoni bez dozvole stražara! “Od gvožđa je, ali, u tom gvožđu kuca Toplo srce, mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje”, tim pjesničkim riječima opisuje Nazor novog gospodara."

znači, o promjenjivosti mišljenja samog Nazora se može razgovarati, ali za to ima materijala i bez falsificiranja dokaza!
 
Poslednja izmena:
Branko Matan, Prilog književnoj povijesti

"Meni su kao studentu početkom 70-ih pričali kako su partizani 1945., odmah po ulasku u Zagreb, po Nazorovu nalogu poslali posebnu jedinicu u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu koja je pokupila cijela godišta endehaških publikacija i odnijela ih Nazoru kući da ih na miru pročisti od tekstova koji bi za njega bili kompromitirajući, u prvome redu od 'pjesme Paveliću'. Te da je, nakon nekog vremena, Nazor vratio te publikacije, ali 'očišćene', s iščupanim stranicama."
 
I sad sa zrncem mozga povežemo s ovim:

DARKO SAGRAK, 2003:
"Imao sam sreću da ove nedjelje na »sajmu starina« na Britanskom trgu u Zagrebu nađem primjerak Hrvatskoga naroda, vodećeg ustaškog dnevnika u NDH s nadnevkom od 14. lipnja 1944. Za tim brojem tragali su mnogi (bezuspješno) dugo vremena. On nedostaje čak i u ono malo knjižnica koje uopće imaju komplete tog ustaškog dnevnika.

Naime, već dugo se u hrvatskoj kulturnoj javnosti »šuška« da je Nazor spjevao odu Poglavniku. Nu, osim nagađanja, nitko nije uspio pružiti uvjerljive i vjerodostojne dokaze. Istina, zagrebački dramski glumac Ljudevit Galic, koji je od 1942. do 1944. djelovao u Banjoj Luci, ali je povremeno dolazio gostovati i u Zagreb, pričao je jednom zgodom dr. Nedjeljku Mihanoviću (odličnom poznavatelju Vladimira Nazora i uredniku njegovih izabranih djela), da je jednom prigodom u Zagrebu na književnoj večeri u Radničkoj komori (današnjem Radničkom domu) u Zagrebu recitirao Nazorovu pjesmu »Poglavniku«. Kako je prošlo mnogo godina, on je tekst zaboravio, a nije se mogao sjetiti odakle je potjecao tekst.

Kada sam kod kuće pažljivo proučio taj svečani broj Hrvatskoga naroda, uvjerio sam se da imam u posjedu baš taj rijedak primjerak, koji nedostaje u mnogim kompletima. Ubrzo mi je bilo jasno - zašto! U sredini novina, na tzv. duplerici, bio je veliki članak pod naslovom »Opjevani poglavnik«."



Vladimir Nazor:

Poglavnik
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
 
A imamo u vidu i ovo:

Heinz Dietrich Fischer: Outstanding International Press Reporting: 1928-1945, from the consequences of World war I to the end of World War II, 1984

The head of Croatian section of the national Liberation Authority was Dr. Vladimir Nazor, 74, Dalmatian-born Poet. (...) Nazor once wrote a hymn in praise of Poglavnik (Fuehrer) Ante Pavelic and is typical of former Ustachi sympathizers now trying to switch sides because of the belief that Germany and her satelites are losing war.

Na srpskom:

Šef hrvatskog dela narodno-oslobodilačke vlasti bio je 74-vorogodišnji dr Vladimir Nazor, pesnik rođen u Dalmaciji. (...) Nazor je jednom prilikom bio napisao odu u slavu Poglavnika (Firera) Ante Pavelića i tipičan je predstavnik bivših simpatizera ustaškog pokreta koji su pokušavali da pređu na drugu stranu vođeni spoznajom da Nemačka i njeni sateliti gube rat.


... treba zaista svesrdno želeti nepoverovati u notorni fakt.
 
Budući da je Nazor bivši ustašofil, a kasniji predsednik ZAVNOH-a, čak i da isključimo postojanje ikakve ode Paveliću, jasno je da ova priča potpuno revidira službeni pogled kekeljave srpske istoriografije na hrvatske partizane, komuniste kao i planove uopšte.

Jasno je, dakle, da je "Hrvatski plan B" bio na snazi od 1943. do 1995.

Ako ima neko volje, moglo bi se o Bakariću (i Krleži) dosta ovde reći.
 
Nazora je Broz postavio kao poznatog ustaškog simpatizera na čeono mesto - predsednika ZAVNOH-a upravo stoga da pošalje ustašama jasnu poruku - "Vreme je za prelet"!

VLADIMIR NAZOR
Poruka pjesnicima

(... )
I preveć je bilo
Uzdaha i plača,
Kockica od cukra,
Meda i kolača;

Preveć huke i zuke
Iz tuđine sive;
Još su naše stare
Rieči u nama žive.

Operite jezik
Na drevnu nam vrelu
Oko kojeg vuci
Sjede, ko na sielu.

Prelomite onda
Ciev tuđinskoj fruli,
Nauč'te se riki
I kako se tuli;

Tulite od bola,
Tulite od gnjeva:
Nek se iz vas prospe
I zrnje i pljeva!

Odbijte draž prazni
Što tuđ vrt ga goji:
Budimo barbari,
Al budimo svoji!

U rudniku našem
Dragulj čeka, - gdje su
Ruke što će na sunce
Da i njeg iznesu?

Pjesnik nije cvietak
Na kom leptir driemlje:
Živ je čvor u deblu,
Korien ispod zemlje,

Srž što njom se stablo
Hrani, po njoj diše,
I lista i cvjeta
I granama njiše (...)

Odlomak "ružno ustaške" pjesme Vladimira Nazora objavljene u Hrvatskoj reviji u siječnju 1942. Riječ je o stihovima u kojima se priklanja pavelićevskoj ideologiji nacionalne i jezične čistote, da bi samo godinu poslije, u partizanima, napisao neke od najpoznatijih pjesama o Titu, pa i onu "Uz Tita i Staljina, dva junačka sina..."
Kliknite za proširenje...
http://www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=308&ClanakID=8545&Stranica=1#8229
 
Mrkalj:
A imamo u vidu i ovo:

Heinz Dietrich Fischer: Outstanding International Press Reporting: 1928-1945, from the consequences of World war I to the end of World War II, 1984

The head of Croatian section of the national Liberation Authority was Dr. Vladimir Nazor, 74, Dalmatian-born Poet. (...) Nazor once wrote a hymn in praise of Poglavnik (Fuehrer) Ante Pavelic and is typical of former Ustachi sympathizers now trying to switch sides because of the belief that Germany and her satelites are losing war.

Na srpskom:

Šef hrvatskog děla narodno-oslobodilačke vlasti bio je 74-vorogodišnji dr Vladimir Nazor, pěsnik rođen u Dalmaciji. (...) Nazor je jednom prilikom bio napisao odu u slavu Poglavnika (Firera) Ante Pavelića i tipičan je prědstavnik bivših simpatizera ustaškog pokreta koji su pokušavali da prěđu na drugu stranu vođeni spoznajom da Němačka i njeni sateliti gube rat.


... trěba zaista svesrdno želěti nepověrovati u notorni fakt.
Kliknite za proširenje...

zasto nam ne bi stavio kopiju stranice u originalu da svi vidimo , i da s euverimo u istinu , koju nam ti pruzas :)


Outstanding International Press Reporting: Pulitzer Prize Articles in Foreign Correspondence

Fall 1984
Percy Knauth

This collection, covering the years 1916 to 1945, shows only too clearly how foreign reporting has declined in recent years. The first winner of a Pulitzer for reporting from abroad was Herbert Bayard Swope of The New York World for a series from Germany during World War I. He set a standard which was still reflected a quarter of a century later in the work of Otto D. Tolischus of The New York Times, Louis Lochner of the Associated Press, and others reporting from Berlin and German-occupied Europe. The immediacy posed by circumstances is the quality which makes foreign correspondence one of the historian's most useful tools. For this the book has unique value. It will be followed soon by a second volume covering 1945-1962, and another taking us into the 1980s and covering the Far East and the Middle East, the tinderboxes of our time.
Kliknite za proširenje...

to je kolekcija razlicitih dopisnika. autor je samo urednik, i kolektirao je dopisnike. ocigledno je da ti to ne znas, pa bi bilo zgodno da znamo ime pravog dopisnika, i naravno vidimo, pravi , originalni tekst.
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top