Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
Komunisti su opismenili Jugoslaviju.
Jos za vreme rata komunisti sa AFZ ( Antifasticki front zena )su na oslobodjenim teritorijama osnivali skole da opismene stanovnistvo. Jer stanovnistvo je bilo nepismeno, pogotov delovi ispod Save i Dunava. Ni u kraljevini Srbije, ni u Kraljevini Jugoslaviji se nije vodilo racuna da se narod opismeni. Takodje ni ustaske ni cetnicke komande nisu pravili planove da opismene stanovnistvo, jedino komunisti.
Loše kulturno-prosvetno nasleđe, posledice Drugog svetskog rata i revolucionar-na smena vlasti bili su osnovni uslovi koji su uticali na stanje nepismenosti i po-litiku opismenjavanja (i uopšte kulturno-prosvetnu politiku) na prostoru Srbijei Jugoslavije posle 1945. godine. Visok procenat nepismenog stanovništva pred-stavljao je jedan od najvećih problema koji su nove komunističke vlasti zateklepo dolasku na vlast krajem Drugog svetskog rata. Prema popisu iz 1931 godine,u Kraljevini je bilo pismeno 51,5% stanovništva, a u pretkumanovskoj severnoj Srbiji 44,91% (22,08% žena i 69,14% muškaraca) stanovništava starijeg od 10godina. Pored neravnomernosti prema polu, bila je izražena i neravnomernost uodnosu nepismenih u selu i gradu i pojedinim delovima zemlje. Tako je u Beogra-du bilo pismeno 89,07% stanovnika (28,8% žena), u Vojvodini 80,98%, na Ko-smetu svega 15,77% (6,14% žena), u Sandžaku 21,35% (7,67% žena), Morav-skoj banovini 38,0% (163% žena), itd. (Bogavac, 1980, 33-44; Petranović, 1988,knj. I, 324-325; Isić, 2001, 57-65; Bondžić, 2008, 390-392). U Kraljevini je dopočetka rata nista nije učinjeno na opismenjavanju odraslih, a nerazvijenim školskimsistemom, slabim obuhvatom (1939/40. oko 50% dece od 7 do 14 godina) iosipanjem dece iz osnovnih škola stvarani su novi izvori nepismenih (Isić, 2001,66-100). Posledice ratnih godina i razaranja još su više pogoršale teško nasleđe naovom polju i otežale su novim vlastima rad na izmeni nasleđenog stanja (Savet zanauku i kulturu, 1952, 17)
Na teritorijima koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili pod partizanskom kontrolom, od prvih ratnih operacija radilo se na pokretanju školskog sustava i raznih tečajeva za odrasle. U početku je bilo moguće osnovati samo analfabetske tečajeve gdje je osim temeljne pismenosti poučavana i nova socijalistička ideologija. Istaknuto je da se u ratu vrijeme ne smije gubiti na odmor, „to vrijeme treba iskoristiti za učenje pismenosti“ i kada se i zadnji nepismeni nauči slova, moći ćemo reći „da smo savladali jednu od osnovnih zapreka punog nacionalnog i socijalnog oslobođenja“. Oslobođenje i antifašizam bili su temelj i cilj odgoja i obrazovanja tijekom Drugog svjetskog rata.
Domišljatosti u organizaciji analfabetskih tečajeva tijekom i poslije rata nije nedostajalo. Tečajevi su se mogli održavati nekoliko dana, a već nakon toga dolazilo je do njihovog raspuštanja zbog ratne opasnosti. U školama nisu postojali uvjeti za normalno održavanje nastave, a isto je vrijedilo i za analfabetske tečajeve. Nastava se prilagođavala situaciji na terenu pa se borce i narod poučavalo u školama, kućama ili na otvorenom prostoru. Nedostajalo je svih materijala potrebnih za vođenje tečaja opismenjavanja, od olovki do početnica. Improvizacija s nastavnim materijalom bila je prisutna svugdje gdje se odvijalo poučavanje. Za pisanje se koristilo sve što je moglo ostaviti trag, kao na primjer drveni štapići, komadi cigle ili zrna kukuruza. Kao podloga za pisanje korištena su školska vrata, limovi, daščice, ploče od eternita (salonit), okrajci novina, lug (pepeo), daske posute brašnom, čak i papir iz arhiva, a u pustinjskom zbjegu El Shatt u početku se pisalo po pijesku i računalo kamenčićima. Učilo se i sa zidnih početnica, a ponekad je list Pionir bio zamjena za početnicu. Vrlo često u upotrebi je bila „partizanska literatura“ koju su činile razne brošure, proglasi, letci, bilteni, lokalni, kotarski i okružni listovi, glasila omladine, KPJ, AFŽ-a i pionira i sva ostala dostupna socijalistička štampa.
Partija je tijekom rata isticala da svaki partizanski borac na fronti i iza nje treba uz pušku imati dodatnu ratnu opremu za razliku od svojih neprijatelja, a to su papir i olovka ili knjiga (zbirka pripovijedaka ili pjesama).
Pred kraj rata u Dalmaciji je stanje pismenosti stanovništva bilo izrazito loše. Kotar Šibenik imao je 47% nepismenih i pred kraj rata uspjelo se pokrenuti osnivanje analfabetskih tečajeva. U veljači 1945. u gradu Šibeniku radila su četiri tečaja (tri za vojnike i jedan za žene), a u kotaru Šibenik radilo je sedam tečajeva sa 173 polaznika.
Završetkom rata i preuzimanjem vlasti u Jugoslaviji, KPJ je pokrenula rješavanje velikih prosvjetnih problema. Poslije oslobođenja je školovanje i opće prosvjećivanje postalo ne samo pravo, nego čak i dužnost svakog pojedinca. Narodno prosvjećivanje nije završavalo tečajevima, ono je bilo „osnovni, kategorički preduvjet da bi se moglo pristupiti što širem i općenitijem kulturnom uzdizanju“. Opismenjavanje u Tuzli nakon Drugog svjetskog rata shvaćeno je kao jedan od uslova uspješnog razvoja narodnooslobodilačke borbe i revolucije. U ovom radu donose se podaci o opismenjavanju stanovništva u Tuzli u periodu 1945-1953. godine, tj. u periodu obnove i prvog petogodišnjeg plana, zaključno sa popisom stanovništva iz 1953. godine. Bosna i Hercegovina, a i sama Tuzla, je u periodu postratne Jugoslavije bila suočena sa ogromnim razmjerama nepismenog stanovništva. Nepismenost je naročito bila izražena kod žena. Najbolji i najekonomičniji, a ujedno i najsvrsishodniji način opismenjavanja stanovništva u Tuzli vršen je putem analbafetskih tečajeva, koji su u početku vršeni na oslobođenoj teritoriji, a od jeseni 1944. godine u gradovima, preduzećima i fabrikama. Proces opismenjavanja u Tuzli u ovom radu predstavljen je prema intezitetu djelovanja te objašenjen u dva ciklusa. Prvi ciklus obuhvata period od jeseni 1944. do prvog popisa stanovništva 1948. godine i drugi od 1948. do 1953. godine.
OPISMENJAVANJE U TUZLI U PERIODU 1945-1953. GODINE
https://bastina.ba/wp-content/uploa...pismenjavanje-u-Tuzli-u-periodu-1945-1953.pdf
Jos za vreme rata komunisti sa AFZ ( Antifasticki front zena )su na oslobodjenim teritorijama osnivali skole da opismene stanovnistvo. Jer stanovnistvo je bilo nepismeno, pogotov delovi ispod Save i Dunava. Ni u kraljevini Srbije, ni u Kraljevini Jugoslaviji se nije vodilo racuna da se narod opismeni. Takodje ni ustaske ni cetnicke komande nisu pravili planove da opismene stanovnistvo, jedino komunisti.
Loše kulturno-prosvetno nasleđe, posledice Drugog svetskog rata i revolucionar-na smena vlasti bili su osnovni uslovi koji su uticali na stanje nepismenosti i po-litiku opismenjavanja (i uopšte kulturno-prosvetnu politiku) na prostoru Srbijei Jugoslavije posle 1945. godine. Visok procenat nepismenog stanovništva pred-stavljao je jedan od najvećih problema koji su nove komunističke vlasti zateklepo dolasku na vlast krajem Drugog svetskog rata. Prema popisu iz 1931 godine,u Kraljevini je bilo pismeno 51,5% stanovništva, a u pretkumanovskoj severnoj Srbiji 44,91% (22,08% žena i 69,14% muškaraca) stanovništava starijeg od 10godina. Pored neravnomernosti prema polu, bila je izražena i neravnomernost uodnosu nepismenih u selu i gradu i pojedinim delovima zemlje. Tako je u Beogra-du bilo pismeno 89,07% stanovnika (28,8% žena), u Vojvodini 80,98%, na Ko-smetu svega 15,77% (6,14% žena), u Sandžaku 21,35% (7,67% žena), Morav-skoj banovini 38,0% (163% žena), itd. (Bogavac, 1980, 33-44; Petranović, 1988,knj. I, 324-325; Isić, 2001, 57-65; Bondžić, 2008, 390-392). U Kraljevini je dopočetka rata nista nije učinjeno na opismenjavanju odraslih, a nerazvijenim školskimsistemom, slabim obuhvatom (1939/40. oko 50% dece od 7 do 14 godina) iosipanjem dece iz osnovnih škola stvarani su novi izvori nepismenih (Isić, 2001,66-100). Posledice ratnih godina i razaranja još su više pogoršale teško nasleđe naovom polju i otežale su novim vlastima rad na izmeni nasleđenog stanja (Savet zanauku i kulturu, 1952, 17)
Na teritorijima koji su tijekom Drugog svjetskog rata bili pod partizanskom kontrolom, od prvih ratnih operacija radilo se na pokretanju školskog sustava i raznih tečajeva za odrasle. U početku je bilo moguće osnovati samo analfabetske tečajeve gdje je osim temeljne pismenosti poučavana i nova socijalistička ideologija. Istaknuto je da se u ratu vrijeme ne smije gubiti na odmor, „to vrijeme treba iskoristiti za učenje pismenosti“ i kada se i zadnji nepismeni nauči slova, moći ćemo reći „da smo savladali jednu od osnovnih zapreka punog nacionalnog i socijalnog oslobođenja“. Oslobođenje i antifašizam bili su temelj i cilj odgoja i obrazovanja tijekom Drugog svjetskog rata.
Domišljatosti u organizaciji analfabetskih tečajeva tijekom i poslije rata nije nedostajalo. Tečajevi su se mogli održavati nekoliko dana, a već nakon toga dolazilo je do njihovog raspuštanja zbog ratne opasnosti. U školama nisu postojali uvjeti za normalno održavanje nastave, a isto je vrijedilo i za analfabetske tečajeve. Nastava se prilagođavala situaciji na terenu pa se borce i narod poučavalo u školama, kućama ili na otvorenom prostoru. Nedostajalo je svih materijala potrebnih za vođenje tečaja opismenjavanja, od olovki do početnica. Improvizacija s nastavnim materijalom bila je prisutna svugdje gdje se odvijalo poučavanje. Za pisanje se koristilo sve što je moglo ostaviti trag, kao na primjer drveni štapići, komadi cigle ili zrna kukuruza. Kao podloga za pisanje korištena su školska vrata, limovi, daščice, ploče od eternita (salonit), okrajci novina, lug (pepeo), daske posute brašnom, čak i papir iz arhiva, a u pustinjskom zbjegu El Shatt u početku se pisalo po pijesku i računalo kamenčićima. Učilo se i sa zidnih početnica, a ponekad je list Pionir bio zamjena za početnicu. Vrlo često u upotrebi je bila „partizanska literatura“ koju su činile razne brošure, proglasi, letci, bilteni, lokalni, kotarski i okružni listovi, glasila omladine, KPJ, AFŽ-a i pionira i sva ostala dostupna socijalistička štampa.
Partija je tijekom rata isticala da svaki partizanski borac na fronti i iza nje treba uz pušku imati dodatnu ratnu opremu za razliku od svojih neprijatelja, a to su papir i olovka ili knjiga (zbirka pripovijedaka ili pjesama).
Pred kraj rata u Dalmaciji je stanje pismenosti stanovništva bilo izrazito loše. Kotar Šibenik imao je 47% nepismenih i pred kraj rata uspjelo se pokrenuti osnivanje analfabetskih tečajeva. U veljači 1945. u gradu Šibeniku radila su četiri tečaja (tri za vojnike i jedan za žene), a u kotaru Šibenik radilo je sedam tečajeva sa 173 polaznika.
Završetkom rata i preuzimanjem vlasti u Jugoslaviji, KPJ je pokrenula rješavanje velikih prosvjetnih problema. Poslije oslobođenja je školovanje i opće prosvjećivanje postalo ne samo pravo, nego čak i dužnost svakog pojedinca. Narodno prosvjećivanje nije završavalo tečajevima, ono je bilo „osnovni, kategorički preduvjet da bi se moglo pristupiti što širem i općenitijem kulturnom uzdizanju“. Opismenjavanje u Tuzli nakon Drugog svjetskog rata shvaćeno je kao jedan od uslova uspješnog razvoja narodnooslobodilačke borbe i revolucije. U ovom radu donose se podaci o opismenjavanju stanovništva u Tuzli u periodu 1945-1953. godine, tj. u periodu obnove i prvog petogodišnjeg plana, zaključno sa popisom stanovništva iz 1953. godine. Bosna i Hercegovina, a i sama Tuzla, je u periodu postratne Jugoslavije bila suočena sa ogromnim razmjerama nepismenog stanovništva. Nepismenost je naročito bila izražena kod žena. Najbolji i najekonomičniji, a ujedno i najsvrsishodniji način opismenjavanja stanovništva u Tuzli vršen je putem analbafetskih tečajeva, koji su u početku vršeni na oslobođenoj teritoriji, a od jeseni 1944. godine u gradovima, preduzećima i fabrikama. Proces opismenjavanja u Tuzli u ovom radu predstavljen je prema intezitetu djelovanja te objašenjen u dva ciklusa. Prvi ciklus obuhvata period od jeseni 1944. do prvog popisa stanovništva 1948. godine i drugi od 1948. do 1953. godine.
Opismenjavanje stanovništva u sjeveroistočnoj Bosni u periodu obnove
https://www.academia.edu/44976533/O...štva_u_sjeveroistočnoj_Bosni_u_periodu_obnoveOPISMENJAVANJE U TUZLI U PERIODU 1945-1953. GODINE
https://bastina.ba/wp-content/uploa...pismenjavanje-u-Tuzli-u-periodu-1945-1953.pdf
