Na temu me podstaklo iskustvo moje sestre koju je tip ostavio nakon dugogodisnje veze. Zajedno su bili gotovo deset godina. Tamo negdje od početka dvadesetih pa do 31. Ja sam joj dugo vremena govorila da ga ostavi jer da planira ozbiljno sa njom presli bi na visi nivo. No nije me slusala. Ovo je generalno veci problem za zene jer imaju manje vremena za formiranje porodice i za to da se ostvare kao majke. Po meni je nekorektno od muskaraca da ostave zenu koja je sa njima provela najbolje godine. Moj savjet bi svim zenama bio da ne gube vrijeme na neozbiljne tipove.
Što vi mislite koliko vremena je prihvatljivo provesti u vezi pre braka? Koliko minimalno? Koliko maksimalno?
Kriterij za brak nije duzina veze nego kompatibilnost partnera;
Privlačnost,hemija, strast, što god to bilo, u stanju zaljubljenosti nismo sposobni za neke racionalne procene. Ali pre nego što se odlučimo za trajnu vezu ili brak, trebali bismo sami sebi ipak postaviti nekoliko pitanja
Što mi se kod njega/nje najviše sviđa ?
A što najmanje?
Koje su njegove/njezine dobre osobine, a koje one manje dobre?
Kakvi su njegovi/njezini interesi ?
A pogled na svet?
Razlikuju li se naši sistemi vrednosti?
Želi li on/ona decu ili ne?
Ima li nekih osobina koje bih želio/želela da naslede naša deca?
Ima li nekih osobina koje nikako ne bih želio /želela videti kod naše dece?
Hoće li s vremenom sve više sličiti na svoju majku/oca?
Bi li bilo lepo ostariti s njim/njom?
Postavljanje takvih i sličnih pitanja iznimno je važno jer bi mladi ljudi (pa i oni stariji koji to još nisu naučili), trebali znati kako je jedno od iluzija u koju svi verujemo u stanju zaljubljenosti da ćemo svojom ljubavlju, odanošću, vernošću, strpljenjem ili možda prigovorima, kritikama, upozoravanjima kod voljene osobe promeniti ono što nam se ne sviđa ili što nam smeta. Ali to se, u pravilu, ne događa. Događa se, doduše, da se u skladnome odnosu partneri dalje razvijaju u istome smeru ili da se približavaju područjima na kojima su na početku bili različiti (na primer, razvijaju zajedničke interese, sličan pogled na svet), ali češće to se ne događa, već se razlike koje su se u početku, npr. u sistemu vrednosti ili pogledu na svet, činile malima s vremenom povećavaju pa se partnerima čini kako se sve više razlikuju. Pokušaji menjanja, osobito na bilo koji način nasilnoga, izazivaju otpor, što drugim rečima znači kako biste pri donošenju odluke da s nekim uđete u brak trebali zanemariti zamisli poput: "Već ću ja to srediti ili promeniti." To posebnp vredi za osobine ličnosti koje su do dobi u kojoj možemo ući u brak već mahom "sazrele". Tako, npr., neuredna osoba neće postati urednom, štedljiva se neće preobraziti u rastrošnu, osoba koja uvek kasni, kasnit će i dalje i tako redom.
Drugim rečima: udajte se /oženite ako vam odgovara većina onoga što vidite jer će to tako i ostati, te ako ono što vam smeta možete zanemariti, jer se vama ne čini jako važnim za zajednički život.
O deci biste, također, trebali razgovarati unapred jer ima više ljudi- nego što biste mogli pretpostaviti - koji uistinu ne žele decu. Tačno je, doduše, kako će neki popustiti ako ih njihov partner na to jako nagovara, pa tako možete čuti žene koje kažu: "Rodila sam mu dvoje dece", ili muževe koji kažu: "Ona je htela decu, pa neka sada za njih brine." Pri tome najgore od svega jest to što takvi, na neki način prinudno proizvedeni, roditelji često uistinu i ne ostvare dobar kontakt s decom, niti ih bezuvetno vole.