Brzo zaboravljam, pa ne mogu da se setim najveće, ali mogu najskorije.
Svratim u poveći lokalni market po prvi put, prezadovoljna ponudom i cenama napravim dooobar ceh, čekam u redu, i sa druge kase me doziva pristigla radnica. Usput je pitam samo za jedan proizvod koji mi je kucala koliko košta trenutka kad ga je otkucala, i ona ne zna, ne može da vidi, nemoguće je otkriti, kuca, traži, ma šanse nema, izgleda da sam kupila nešto što i ne postoji!
Vraća mi kusur i nada se da odem.
Ljudi se već skupljaju u redu iza mene i kao: ''Šta sad?''
Kaže: ''Neće kasa da mi izbaci račun

.''
Rekoh:'' U redu, sačekaću...'', kad ona poče da filozofira, da prvo usluži ljude (koji se gomilaju, nije to jedan čovek ili dva), pa da pozove nekog baju da to sredi i pronađe, pa ovo, pa ono...
Čekači negoduju i ja ispadam veštica, ni da odustanem od kupovine, ni da džuprim tu do u noć.
Mislim, nisam kupila žvake pa da mi je kristalno jasno šta sam platila i koliko. Aaaaa! Fiskalizacija do moEga, da izvinete.

Da li je peh ili bahatost, ne znam, ali me je pošteno izbacilo iz takta na kratko.