Zimmerman je bio i ostao sroljo, debil koji misli da je rijeka Sava dobila ime po Sv. Savi. Svi ti američki dripci su pijezde i ništa više. Ostaje ono što sam napisao, no to nadilazi vaše kapacitete, jer vi formirate svjetonazor na temelju babarija, naklapanja, kao tipični bliskoistočni iracionalni tudumi.
Rat u Bosni i Hercegovini i Tuđmanova politika
Tuđmanova "bosanska" politika jedno je od najkontroverznijih područja njegova političkog djelovanja. Često je paušalno proskribirana, s osnovnom tezom da je on s
Miloševićem na sastancima u
Karađorđevu i
Tikvešu "dijelio Bosnu". Te su tvrdnje nedokazane i nepotkrijepljene iskazima hrvatskih i srpskih sudionika, a i besmislene već uslijed dva faktora: do zuba naoružani Milošević i onda razoružani Tuđman nisu se imali o čemu dogovoriti, jer je nerazmjer odnosa snaga protagonista projekta
Velike Srbije i Hrvatske bio toliki da Miloševiću nije trebala Tuđmanova privola za bilo kakav vojno-politički potez. Osim toga, nakon razgovora u Karađorđevu, agresija na Hrvatsku se razbuktala svom žestinom, od Vukovara do Dubrovnika, što je bjelodan pokazatelj neutemeljenosti priča o "podjeli BiH" u dogovoru Tuđman – Milošević.
Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991.–1992.), poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka, u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom (1993.–1994.), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994.–1995.). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, a Hrvatsku je 1993.–1994. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji.[7]
— Hrvatska enciklopedija |
Tuđmanova je "bosanska" politika temeljito analizirana u djelima njegovih biografa (ponajviše u političkoj biografiji
Zdravka Tomca), te u studijama, monografijama i knjigama među kojima su najpoznatije
Geneza jedne zablude, analiza
Hrvatske Republike Herceg-Bosne autora Cirila Ribičiča (koju je ovaj napravio po narudžbi Haaškoga suda), zbirka raščlana
Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini niza sudionika,
Stenogrami o podjeli Bosne (1. – 2.) urednika Predraga Lucića, analitičkoj knjizi
Bosna i Hercegovina 1990. - 2025. i zbirci
Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991. – 1995. urednika Miroslava Tuđmana, te monografiji politologinje Mirjane Kasapović
Bosna i Hercegovina – podijeljeno društvo i nestabilna država. U tom nizu tekstova ne postoji ni osnovna suglasnost u interpretaciji: zagovornici tvrdnje o dogovoru Tuđman - Milošević ograničili su se na nabrajanje elemenata državnosti Herceg-Bosne po kojima je ova po svom habitusu napad na suverenost Bosne i Hercegovine (ne ulazeći u surječje u kojem je ta tvorevina nastala, kao ni na legalitet izoliranih vlasti u Sarajevu) te na neprovjerene objavljene medijske transkripte o navodnoj hrvatskoj umiješanosti u rat u BiH, također bez analize situacije na koju se ti prijepisi odnose.
Pristaše takvoga stava skloni su izjednačavanju Hrvatske i Srbije kao "suagresora na Bosnu i Hercegovinu", minoriziranju uloge međunarodne zajednice u ratu i prešućivanju ciljeva, nakana i učinaka muslimansko-bošnjačke vlasti u
Bošnjačko-hrvatskom sukobu.
[11] Nasuprot tomu, Tuđmanovi politički istomišljenici uglavnom nabrajaju samo javno objelodanjene dokumente hrvatskih vlasti (npr. niz ugovora između hrvatskih vlasti i vlade u Sarajevu), kao i mjere koje je poduzela Hrvatska, a koje su spasile
muslimansko-bošnjačku vlast i narod od potpunoga kolapsa i nestanka s političke karte (npr. vojna, medicinska, humanitarna i ina opskrba muslimansko-bošnjačke populacije i politike).
[11] Ta struja, u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, stavlja u drugi plan snagu političke volje goleme većine
bosanskohercegovačkih Hrvata, koji nisu željeli i ne žele život u Bosni i Hercegovini zamišljenoj kao građanska država bez nacionalnih suvereniteta. Uravnoteženiji pristupi, poput onoga Mirjane Kasapović, naglašavaju rastočenost bosanskohercegovačkoga društva tijekom
povijesti, nepostojanje nacionalno-političkoga konsenzusa među trima narodima koji tvore BiH te besmislenost pokušaja da se kriminalizira politička volja bilo kojega od triju konstitutivnih naroda, što u konačnici rezultira tvrdnjom o deplasiranosti teza o podjelama ili suverenosti Bosne i Hercegovine jer za opstojnost te zemlje nikad nije postignut demokratski konsenzus o njenom samom postojanju.
Kontekst u kojem se oblikovala Tuđmanova "bosanska politika" je bio sljedeći: uz jasno definiranu želju srpskog stanovnistva Bosne i Hercegovine za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimansko-bošnjačkoga ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etničko-teritorijalnu majorizaciju (Muslimani, koji su
1948. činili 30,73 % stanovništva, po popisu iz
1991. su bili 43,67 % sveukupnog pučanstva. U tom su razdoblju
Hrvati sa 23,94 % spali na 17,32 %, a
Srbi s 44,29 % na 31,37 %), Tuđman je profilirao politiku prema Bosni i Hercegovini kao niz opcija:
- u slučaju raspada BiH kanio je pripojiti krajeve s hrvatskom većinom (uz moguće "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.
- u slučaju opstanka BiH, cilj je bio u maksimalno decentraliziranoj BiH kao državi, uz insistiranje na mogućnosti proširene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, te i konstitutivnosti i suverenosti u prekomponiranoj BiH ne samo na papiru, nego i u elementima koji tvore život (vojska, policija, školstvo, gospodarstvo, kulturne institucije, ...).
Tuđman je, kao i golema većina Hrvata u Bosni i Hercegovini koji su dali svoje povjerenje
bosanskohercegovačkom HDZ-u, izabrao sljedeću opciju. Stožer i sigurna uporišta za obranu, očuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju većinu: veći dio Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima područjima (Bosanska Krajina ili
Turska Hrvatska,
Sarajevo,
Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio očuvati hrvatski živalj i pomoći mu u ostvarivanju njegovih prava uz oslonac na hrvatsku državu i područja pod
kontrolom Hrvata u BiH.
[11]
Ukratko: srpska je politika prema BiH bila i ostala trivijalno jasnom - uništiti državnost te zemlje i pripojiti što više
Velikoj Srbiji. Muslimansko-bošnjačka je oscilirala između dvije opcije: unitarna Bosna i Hercegovina s dominacijom sekulariziranih
Bošnjaka, nalik na preslik Karađorđevićeve Jugoslavije, ili podjele s ciljem stvaranja muslimanske države na što većem dijelu BiH. Glede hrvatske politike, u igri su bile tri opcije: podjela na 3 države, unutarnja preuredba BiH u konfederaciju 3 nacionalne države, kao i treća: unija dvaju
država, od kojih je jedna bošnjačko-hrvatski hibrid.Budući da se ova treća ostvarila u vidu Federacije BiH, može se napomenuti da je to, osim
američkih geopolitičkih ciljeva, na neki način bio i znak da se Tuđman nije otrijeznio od
starčevićanskih zabluda.
Bošnjačko-hrvatska federacija u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima (bivšim Muslimanima) kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru
Federaciju Bosne i Hercegovine pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u Bosni i Hercegovini, dovodi u pitanje dosege bilo čije
politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost Bosne i Hercegovine i konsenzualnu političku
demokraciju.
Bošnjačko-hrvatska federacija u, tada je naglašavano, tijesnoj vezi s Republikom Hrvatskom, značila je ozbiljenje razvodnjene inačice o Bošnjacima (bivšim Muslimanima) kao o kroatofilskom elementu koji prirodno teži državno-ekonomsko-kulturnom jedinstvu s Hrvatima. Sukobi i netrpeljivost koji razdiru
Federaciju Bosne i Hercegovine pokazuju da je Tuđman u tom dijelu svoje "bosanske politike" promašio. Dapače, nemogućnost postizanja konsenzusa o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine, kao i oktroiranje stranih protektora o praktički svim problemima u Bosni i Hercegovini, dovodi u pitanje dosege bilo čije
politike koja bi imala spojiti suprotstavljene ideje: teritorijalnu suverenost Bosne i Hercegovine i konsenzualnu političku
demokraciju.
