.
.
.
Kada pomislimo o Sebi, šta je to što nam prvo padne na pamet?
Da li sam 'Ja' moje tijelo, moj razum, moja duša...?
Da li sam 'Ja' sve to ili možda nešto izvan svega toga, ono što čini 'sve to' postojećim, mogućim za doživjeti?
Kada čovjek počne tražiti odgovore na takva pitanja, gdje se usmjerava, na koju stranu se okreće da ih traži?
Da li nauka ima odgovore na ovo pitanje? Religija? KO IH IMA?
Zašto se ovakva pitanja uopšte počnu javljati u čovjekovom razumu? Nije li nam dovoljno što već jesmo žiivi? Čemu pitanja?
Ovakva pitanja se ne javljaju čovjeku koji nije spreman da spozna istine koje se kriju u odgovorima. Kad čovjek doživi fizičku realnost i kada mu ona postane svakodnevica, te je pusti da vlada nad njim određeno vrijeme, njegov razum se zasiti svijetom i sistemom življenja da u jednom trenutku više ne vidi razložnim ponavljati iste radnje a ne znajući ni gdje ide niti otkuda dolazi. U čovjeku se pojavi jedna jedina iskra koja je puna pitanja...pitanja koja uvijek vode ka jednom sveobuhvatnom pitanju: KO SAM JA?
KO sam JA, ili ŠTA sam JA?
Prvo što čovjeku padne na pamet jeste skup svih proživljenih iskustava koje je njegov razum sačuvao za njega u memoriji..."da, Ja sam ono što moja istorija kaže da jesam. Ja sam sve ono što sam do sada proživio, naučio, vidio, mislio." A onda, za trenutak, ako se vrati u ovo sada u kojemu još uvijek misli...shvati da to što je u svojoj istoriji bio, još uvijek jeste i sada, ali samo u memoriji...ali to što je u memoriji nije živo, niti ičim može da se vrati u život. Čekaj, ako moja istorija nije živa, onda sam i 'JA', onaj koji sam u njoj bio živ, u sada takođe mrtav!!!? Ako je istorija (moja prošlost) mrtva šta je to što mene, ovdje i sada, čini postojećim, živim? Da li je to budućnost koja mi pomaže da pobjegnem iz 'mrtvih' težeći ka Sebi koji još nisam živ?
Prošlost-sadašnjost-budućnost predstavljaju mehanizam kroz koji se naša životna iskustva odvijaju i postaju povezana u kontiniuitet koji nazivamo VRIJEME.
A šta je to što nazivamo vrijeme?
Vrijeme je mjera za trajanje jednog iskustva, jedne predstave doživljaja Sebe. Vrijeme kao mehanizam kontinuirane projekcije svakog sada, predstavlja, karakter razuma da odvaja ono što je u svojoj biti JEDNO (Film) na njegove integralne, individualane dijelove (kadrove). Zamislimo da je svako jedno sada uistinu jedan kadar u kojemu su prisutni svi elementi koji ga sačinjavaju i u sledećem sada. To sledeće sada se ne bi moglo doživjeti drugačijim od prethodnog. Da bi se kontinuitet projekcije nastavio baza tog kadra u sebi mora da sadrži sve te integralne dijelove koji su činili i prethodni kadar takvim, uz mala pomijeranja. Ta pomijeranja će da budu posledica ili proizvod našeg proživljenog i našeg namjerenog. Ono što je proživljeno prestaje da bude aktivna vibracija u tom datom 'kadru' dok se u isto vrijeme u tom 'kadru' pojavljuje nova vibracija koja će svojom pojavom da oboji čitav prizor i da eventualno usmjeri našu pažnju na sebe. To usmjerenje pažnje pomijera našu realnost, uvijek od proživljenog ka neproživljenom a uistinu slaže sve ono što iz budućnosti dolazi, da se proživi u sadašnjosti, u memoriju proživljenog.
Vrijeme dakle, služi da bi naš razum mogao proslijediti trajanje određene radnje kroz kontunuitet projekcije. Ukoliko to ne bi bio slučaj, sve što je bilo, sve što se dešava i sve što bi se ikada trebalo desiti ne bi imalo razloge za kretanje...sve bi bilo u JEDNOM SADA.
Kada je sve u JEDNOM SADA...u tom SADA NEMA KRETANJA. Gdje nema kretanja nema doživljaja promjene.
Na što nas to onda navodi?
Ako se predamo razmišljanjima, naš razum će po prirodi kontinuiteta da nastavi da traga za odgovorima...Da li je onda zaista moguće da sve što se desilo, da sve što se dešava i što će se ikada desiti, već postoji kao JEDNO, kao 'Film' koji tek treba da se odmota, odvije i projektuje kao naša realnost u vremenu?
Da li to znači da je naš život predodređen da bude onakav kakvog ga doživljavamo?
Da li to znači da postoji ono što nazivamo neizbježna sudbina?
Da, sudbina postoji. Svaki onaj momenat koji ti se već desio ili ti se dešava je tvoja nepromjenjiva sudbina...ali, svaki onaj momenat koji se još nije desio je nepoznat i ničim do tvojim izborom tvog sledećeg sada nije zagarantovan.
Da li to znači da, iako je sudbina ne promjenjiva, mi ipak možemo da utičemo na njen ishod?
DA. Upravo tako. Sudbina je nepromjenjiva jer predstavlja sve što je već proživljeno...a ono što još nije...to je ono što možemo modelovati svojim IZBOROM.
.
.
.
.
.
Da li sam 'Ja' moje tijelo, moj razum, moja duša...?
Da li sam 'Ja' sve to ili možda nešto izvan svega toga, ono što čini 'sve to' postojećim, mogućim za doživjeti?
Kada čovjek počne tražiti odgovore na takva pitanja, gdje se usmjerava, na koju stranu se okreće da ih traži?
Da li nauka ima odgovore na ovo pitanje? Religija? KO IH IMA?
Zašto se ovakva pitanja uopšte počnu javljati u čovjekovom razumu? Nije li nam dovoljno što već jesmo žiivi? Čemu pitanja?
Ovakva pitanja se ne javljaju čovjeku koji nije spreman da spozna istine koje se kriju u odgovorima. Kad čovjek doživi fizičku realnost i kada mu ona postane svakodnevica, te je pusti da vlada nad njim određeno vrijeme, njegov razum se zasiti svijetom i sistemom življenja da u jednom trenutku više ne vidi razložnim ponavljati iste radnje a ne znajući ni gdje ide niti otkuda dolazi. U čovjeku se pojavi jedna jedina iskra koja je puna pitanja...pitanja koja uvijek vode ka jednom sveobuhvatnom pitanju: KO SAM JA?
KO sam JA, ili ŠTA sam JA?
Prvo što čovjeku padne na pamet jeste skup svih proživljenih iskustava koje je njegov razum sačuvao za njega u memoriji..."da, Ja sam ono što moja istorija kaže da jesam. Ja sam sve ono što sam do sada proživio, naučio, vidio, mislio." A onda, za trenutak, ako se vrati u ovo sada u kojemu još uvijek misli...shvati da to što je u svojoj istoriji bio, još uvijek jeste i sada, ali samo u memoriji...ali to što je u memoriji nije živo, niti ičim može da se vrati u život. Čekaj, ako moja istorija nije živa, onda sam i 'JA', onaj koji sam u njoj bio živ, u sada takođe mrtav!!!? Ako je istorija (moja prošlost) mrtva šta je to što mene, ovdje i sada, čini postojećim, živim? Da li je to budućnost koja mi pomaže da pobjegnem iz 'mrtvih' težeći ka Sebi koji još nisam živ?
Prošlost-sadašnjost-budućnost predstavljaju mehanizam kroz koji se naša životna iskustva odvijaju i postaju povezana u kontiniuitet koji nazivamo VRIJEME.
A šta je to što nazivamo vrijeme?
Vrijeme je mjera za trajanje jednog iskustva, jedne predstave doživljaja Sebe. Vrijeme kao mehanizam kontinuirane projekcije svakog sada, predstavlja, karakter razuma da odvaja ono što je u svojoj biti JEDNO (Film) na njegove integralne, individualane dijelove (kadrove). Zamislimo da je svako jedno sada uistinu jedan kadar u kojemu su prisutni svi elementi koji ga sačinjavaju i u sledećem sada. To sledeće sada se ne bi moglo doživjeti drugačijim od prethodnog. Da bi se kontinuitet projekcije nastavio baza tog kadra u sebi mora da sadrži sve te integralne dijelove koji su činili i prethodni kadar takvim, uz mala pomijeranja. Ta pomijeranja će da budu posledica ili proizvod našeg proživljenog i našeg namjerenog. Ono što je proživljeno prestaje da bude aktivna vibracija u tom datom 'kadru' dok se u isto vrijeme u tom 'kadru' pojavljuje nova vibracija koja će svojom pojavom da oboji čitav prizor i da eventualno usmjeri našu pažnju na sebe. To usmjerenje pažnje pomijera našu realnost, uvijek od proživljenog ka neproživljenom a uistinu slaže sve ono što iz budućnosti dolazi, da se proživi u sadašnjosti, u memoriju proživljenog.
Vrijeme dakle, služi da bi naš razum mogao proslijediti trajanje određene radnje kroz kontunuitet projekcije. Ukoliko to ne bi bio slučaj, sve što je bilo, sve što se dešava i sve što bi se ikada trebalo desiti ne bi imalo razloge za kretanje...sve bi bilo u JEDNOM SADA.
Kada je sve u JEDNOM SADA...u tom SADA NEMA KRETANJA. Gdje nema kretanja nema doživljaja promjene.
Na što nas to onda navodi?
Ako se predamo razmišljanjima, naš razum će po prirodi kontinuiteta da nastavi da traga za odgovorima...Da li je onda zaista moguće da sve što se desilo, da sve što se dešava i što će se ikada desiti, već postoji kao JEDNO, kao 'Film' koji tek treba da se odmota, odvije i projektuje kao naša realnost u vremenu?
Da li to znači da je naš život predodređen da bude onakav kakvog ga doživljavamo?
Da li to znači da postoji ono što nazivamo neizbježna sudbina?
Da, sudbina postoji. Svaki onaj momenat koji ti se već desio ili ti se dešava je tvoja nepromjenjiva sudbina...ali, svaki onaj momenat koji se još nije desio je nepoznat i ničim do tvojim izborom tvog sledećeg sada nije zagarantovan.
Da li to znači da, iako je sudbina ne promjenjiva, mi ipak možemo da utičemo na njen ishod?
DA. Upravo tako. Sudbina je nepromjenjiva jer predstavlja sve što je već proživljeno...a ono što još nije...to je ono što možemo modelovati svojim IZBOROM.
.
.
.
Poslednja izmena:
KAKO mi je drago, nemaš pojma! Piši dragi prijatelju...Tvoja filosofija je besmrtna a reč lekovita 
