
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
KAŽE DLAN..."DOĐI"
Gledam u bore smejalice
U dva oka sjajna…krupna
Usne ti se razvlače u osmeh
Terajuć one dve linije kraj obraza
Da rade nešto….lepo
Mesec sija kao tepsija odozgore
Reflektor mu nije ravan
Lopov jedan....umor veliki odaje
Na licu na kome život ulaznice prodaje.
Sedimo ćuteći napolju
Dok tišine nam se grle
Dim cigareta vijori se u noć
Vruće je .....i misli su trome
Iako ih mesečev prah posipa odgore
Kao prah šećer po kolačima
Pada i omamljuje
U mir i spokoj uspavljuje.
Duge noge ispružene
Telo zavaljeno opušteno u stolici
Telo koje je dosta smršalo
I sad.....pa..sad izgleda...
Tako da zauzima najveći deo mog pogleda
Tamno od sunca i do pasa skunuto pred mesecom
Ruka laktom naslonjena nemarno na sto
Jaka....muška....vide se vene sve do ramena
Čak i kad ruka miruje....
Damar se moj ne smiruje
Ali čekam.....da mi mesec dodje
Znam....kad mir ga malo odmori...
Napokon zajednička tišina opusti... doći će
Da dohvati moj mesec poći će.
Podiže se šaka.....krenu otvoren dlan ka meni
Nema kretnja....reči samo smetaju
Kaže dlan.....“dođi“
Mala bela ruka leže na veliki dlan
Nežno, velika ruka me privlači
Dovodi izmedju dugih nogu što saviše se u kolenima
Ruka oko struka...
Mesec sija kao tepsija...



PS Dobro vam jutro blogeri....