Karl Sandburg (Carl Sandburg)

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Carl Sandburg (1878 – 1967) sin je švedskih emigranata koji su otplovili iz siromaštva u Europi i doselili u Galesburg, Illinois. Njegov je otac radio na željeznici 35 godina 10 sati dnevno, pa ipak je Carl morao napustiti školu nakon osmog razreda da pomogne uzdržavati obitelj slijedom ekonomskog sloma 1893. Dostavljao je novine, prao podove, bio vratar u brijačkom salonu, radio na farmi mlijeka, a kad je navršio osamnaest, otac August pribavio mu je besplatnu propusnicu na koju je imao pravo kao uposlenik željeznice. I mladi Sandburg je u potrazi za horizontima i pustolovinom započeo život gotovo neprekinutog putovanja. Otputio se prostranstvima pšeničnih polja Kansasa i nakon godine lutanja u kojoj se uzdržavao povremenim nadnicama, prijavio se 1898. u pješadiju početkom Španjolsko-Američkog rata. Povratkom je kao veteran dobio pravo na besplatno studiranje na Galesburg Lombard College-u, gdje se isticao kao orator i urednik školskog časopisa ( počeo je pisati poeziju i pridružio se „Društvu siromašnih pisaca“, gdje mu je fondacijom profesora Wrighta tiskana prva zbirka pjesama. Dvije godine prije nego što bi diplomirao, Sandburg se, nestrpljiv, otputio gradovima Srednjeg zapada pišući i prodajući stereoskopske fotografske instrumente i pripremao je studiju o Walt Whitmanu. U isto vrijeme, njegovo radničko porijeklo zbližilo ga je sa tada aktivnim socijal-demokratskim pokretom u Wisconsinu i započeo je stranački rad kao organizator i pisac novinskih kolumni. Njegova potpora potpomogla je izboru prvog socijalističkog gradonačelnika, i tijekom svojih političkih istupa zaljubio se u Lilian Steichen (sestru znamenitog fotografa Edvarda Steichena) suputnicu u socijalističkom pokretu. Carl i Lilian vjenčali su se1908., a Margaret, prva od njihove tri kćeri, rodila se tri godine kasnije. 1912., premjestili su se u Chicago. Obiteljske obaveze onemogućile su Carlu da nastavi s radom u stranci koji je bio zahtjevan i neisplativ — nakon nekoliko novinskih redakcija našao je stalan posao u dnevnim novinama Chicago Daily News gdje će ostati slijedećih dvanaest godina. Tokom godina u politici pisao je poeziju rijetko, uglavnom u slobodnim trenucima, kada bi ga Lilian na to poticala, a ona je i slala njegove pjesme književnim časopisima ne obazirući se na stalna odbijanja. Pjesme Chicaga objavljene su kao knjiga 1914., a tokom slijedećih šest godina izašle su još tri zbirke poezije: Cornhuskers (1918), Smoke and steel (1920) i Slabs of the sunburnt west (1922). Na Sandburga se počelo gledati kao na iznimnog pjesnika i glas radničke klase. Theodore Dreiser je rekao da je Sandburg „imao sposobnost precizno odabrati riječ i staviti je na pravo mjesto, iako se riječ može činiti vulgarnom u očima tradicionalista.“ Vrijeme je pokazalo da je Dreiser bio u pravu. Pulitzerova nagrada za poeziju sustigla ga je 1951 godine izlaskom Sabranih pjesama ukojima je sakupljeno pet njegovih zbirki, i okrunila pola stoljeća njegove pjesničke prisutnosti. Sandburgove su pjesme bistrih trenutaka zaustavljenih u vremenu, žetvenih polja, prostranstva pod nebom, pare i željeznih konstrukcija novodošle industrije, lica zaustavljenih u prolazu gradskih gužvi, gladi i borbe protiv gladi, snage kroz ljubav i plemenitost, oživjelih povijesnih slika, presjecanja i preskakanja, oceana kojim su došli u novu zemlju, izlaza i zalaza sunca srednjeg zapada, pšenice i mora.
19444
 
Poslednja izmena:
Beli pepeo

Jedna žena na Mičigenskom bulevaru ima papagaja
i zlatnu ribicu i dva bela miša.

Nekad je imala punu kuću devojaka u kimonima i
tri zvonceta na kapiji.

Sada je sama sa papagajem i zlatnom ribicom i belim miševima…
i evonekih od njenih misli:

Ljubav vojnika na odsustvu ili mornara sa dozvolom za izlaz na obalu
gori kao logorska vatra, crvena i narandžasta.

Ljubav stranog radnika čija je žena hiljadu milja daleko
plavičasto se dimi.

Ljubav mladića čija se dragana udala za starijeg žoveka novca radi
gori vrcavim, nesigurnim plamenom.

Ali postoji i ljubav….jedna od hiljadu…..što gori nepomućeno
i iščezava ostavljajući beli pepeo….

A to je već misao koju ona nikad ne objašnjava
ni papagaju ni zlatnoj ribici ni belim miševima.
 
Grimizan

Grimizan je tinjajući vrh cigare koju držim,
Sivkast je pepeo koji kruti i prekriva utihnulu vatru.
(Veliki čovjek kojeg poznajem je mrtav i dok u svom kovčegu on leži kao plamen koji nestaje ja sjedim ovdje u oblacima sjena i pušim i gledam kako misli odlaze i dolaze.)
 
Paula

Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvog lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih zednih, kao
noć sivih očiju.
Kej se u jezero pružio pravo kao puščana cev
Stojim na keju i pevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oči, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkaćkih konja.
Zbog nečeg drugog mislim na tebe ujutru na keju.
Tvoje su ruke slađe no hleb orahove boje kad me
se takneš.
Tvoje se rame očešalo o moju ruku – jugozapadni
vetar krstari kejom.
Zaobravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kažem:
Ničega drugog nema u ovoj pesmi – sem tvoga lica.
Ničega drugog nema ovde – sem tvojih žednih,
kao noć sivih očiju.
 
Ljubav je sat, a i on dotrajava.
Ljubav je violina, a drvo truli.
Ljubav je dan, a noć čeka na kraju.
Ljubav je ljeto, i jeseni se bliži.
Ljubav umire uvijek i povratka joj nema.
A kada ode, tu se ne može ništa.
A kad se ne može ništa, kažemo samo
da je to kraj, da svemu ima kraja, pa i tome.
Tad je sahranjujemo, neka počiva s mirom,
Blaženo i krotko, kao sat ili violina,
kao dan krajem ljeta,
kao ljepota privedena očekivanom kraju.

I nek ostane tako.
Budilnik se oglasio, mi smo se odazvali.
Mjesec je minuo starom dolinom,
stigli smo da mu prstenje prebrojimo.
Ptice su zalepršale nad rjekom
zamočivši vrhove krila u zlato zalaska sunca.

Odazvasmo se kliktajima
mjeseca i riječnih ptica.
A sada? Sad uzimamo sat, i sklanjamo ga.
Sad opet prebrojavamao mjesečevo prstenje.
I sklanjamo ga kao suvenire.
Sad opet prebrojavamo rječne ptice
i puštamo ih da kliznu niz okuku rijeke.
I to je kraj, jer svemu ima kraja.

Možete li se vratiti,
poljupci,
kao duhovi?
 
Tumačenje ljubavi

Postoji mjesto gdje ljubav počinje
i mjesto gdje ljubav prestaje.

Postoji dodir dvije ruke
koji se opire svim rječnicima.


Postoji pogled što bukti kao veliko betlehemsko ognjište
il` mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna kao velika okuka Mississippija.

Ruke, oči, tepanja -
pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.

Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cijena njegova zna se mnogo kasnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno nijedno mudrije od ovog:


Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto
gdje ljubav prestaje,a ljubav ne traži ništa.
 
Savjet o ljubavi

Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, vječno traje dan
da bi imala vremena da pronađeš bolje
bolje od ljubavi

Kreni odmah i obiđi svijet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi

Udahni duboko i zatim poleti
pretraži cijelu vlastitu maštu
ni tada da ti smeta nitko neće smjeti
dobit ćeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi

Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vrijedi na svijetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno.
 
Beli pepeo

Jedna žena na Mičigenskom bulevaru ima papagaja
i zlatnu ribicu i dva bela miša.

Nekad je imala punu kuću devojaka u kimonima i
tri zvonceta na kapiji.

Sada je sama sa papagajem i zlatnom ribicom i belim miševima…
i evonekih od njenih misli:

Ljubav vojnika na odsustvu ili mornara sa dozvolom za izlaz na obalu
gori kao logorska vatra, crvena i narandžasta.

Ljubav stranog radnika čija je žena hiljadu milja daleko
plavičasto se dimi.

Ljubav mladića čija se dragana udala za starijeg žoveka novca radi
gori vrcavim, nesigurnim plamenom.

Ali postoji i ljubav….jedna od hiljadu…..što gori nepomućeno
i iščezava ostavljajući beli pepeo….

A to je već misao koju ona nikad ne objašnjava
ni papagaju ni zlatnoj ribici ni belim miševima.​
 
Gumbi

Gledao sam mapu rata zakucanu za reklamiranje ispred novinske redakcije.
Gumbi — crveni i žuti gumbi — plavi i crni gumbi — potrpani amo-tamo širom mape.
Nasmijani momak, lica osunčanog pjegama,
Uspinje se ljestvama, dovikuje šalu nekome u gomili,
I onda fiksira žuti gumb tri centimetra zapadno
Pa onda žuti gumb isprati crnim gumbom tri centimetra zapadno.
(Deset tisuća muškaraca i dječaka prevrću se svojim tijelima u crveno zapjenjenom mulju uz obalu rijeke,
Dašću zbog rana, vape za vodom, neki zveketom smrti u svojim grlima.)
Tko bi mogao pretpostaviti koliko to košta pomaknuti dva gumba ovdje ispred novinske redakcije odakle nam se pjegavi mladić smije u lice?​
 

Back
Top