Kamberi: Srbija mora da razgovara sa onima kojima je ubijala decu

комшија

Stara legenda
Poruka
96.548
1624374073690.png





SRBIJA MORA DA RAZGOVARA SA ONIMA KOJIMA JE UBIJALA DECU: Kamberi se nakon Vučića ovim rečima obratio POSLANICIMA!



1624371102471.png


22.06.2021.

Poslanik Ujedinjene doline - SDA Sandžaka Šaip Kamberi rekao je na sednici na kojoj je predsednik Aleksandar Vučić predstavio izveštaj o pregovaračkom procesu sa Prištinom da Briselski dijalog i dalje ostaje glavni mehanizam procesa normalizacije, ali je svoje obraćanje više posvetio tome da je Srbija činila zločine nad Albanskim stanovništvom na KiM.

On je poručio i da je Srbija danas umorna od mnogih stvari, od svoje, kako kaže, zavade sa Evropom , ali i od Kosova i poručio da treba naći rešenje "Ljudi treba da budu upoznati da Srbija danas mora da razgovara sa onima kojima je ubijala decu, a mnogima i cele porodice. Vi ćete možda u rundi dijaloga imati nekog čiju porodicu su porodicu ubili Škorpioni", rekao je Kamberi.

Kazao je da srpski narod mora tuđim očima pogledati sebe i konačno shvatiti da je sticanje prijatelja važnije od osvajanja teritorije.

"Danas se mora shvatiti da je nezavisnost Kosova logična posledica raspada bivše SFRJ kao i da su nad albanskim narodom 1998. I 1999.godine u ime srpske države počinjeni teški ratni zločini", rekao je Kamberi.

Dodao je da srpska javnost treba da bude obaveštena o svemu što se događalo na KiM.

"Bili ste dobro krenuli kada ste najavili da ćete obavestiti javnost o detaljima slučaja Panda, ali ste onda zastali. Ne znam zašto, ali da ste išli do kraja, danas bi vam lakše bilo", rekao je Kamberi.

Kamberi kaže da srpska javnost mora da zna da su, kako tvrdi, masakre počinile vojne, policijske i paravojne snage nad albanskim stanovništvom.

On je izrazio uverenje da će normalizacija odnosa između Kosova i Srbije uticati na normalizaciju položaja njegovih sunarodnika koji žive u Preševu, Medveđi i Bujanovcu i svih Albanaca u Srbiji.

"Integracija u EU i dalje ostaje zajednički cilj Srbije i Kosova, a sveobuhvatni sporazum o normalizaciji odnosa predstavlja uslov za članstvo. Bez napretka u tom procesu nijedna strana se ne može nadati članstvu u EU", rekao je Kamberi.

Dodao je i da bi EU tokom pregovaračkog procesa trebalo da pruži izglede za članstvo u EU kroz veću političku i finansijsku podršku, a da se obe strane uzdrže od izjava koje su kontraproduktivne za normalizaciju odnosa.

"Jezik mržnje i recikliranje termina iz 80-tih i 90-tih godina nema mesta u dijalogu o pomirenju", rekao je Kamberi.

Prema njegovoj oceni, Srbija danas ima problem sa susedima, te da će odnos sa Albanijom umnogome zavisiti od dijaloga sa Kosovom.

Kaže da je Srbija umorna od mnogih stvari, od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje, ali i od Kosova, te poručuje da treba naći rešenje.


link

Генијалним Уставом СФРЈ из 1974. године, Косово је стекло суштинску аутономију у оквиру Социјалистичке републике Србије; то је било најбоље могуће решење за Косово. Међутим, после Осме седнице Савеза комуниста Србије односно победе Милошевићевог труста пилећих мозгова који прихватају национал-шовинистички наратив тадашње београдске чаршије, и после "јогурт-револуције", тачније у марту 1989. године, косовски парламент у атмосфери опсадног стања и без кворума одобрава уставне амандмане којима Косово (као и Војводина) губи суштинску аутономију. У масовним демонстрацијама које су одмах потом уследиле на Косову, полиција је убила двадесет четири Косовска Албанца. Према подацима које је сакупио Фонд за хуманитарно право, током сукоба на Косову погинуло је око 13 500 људи. Тужилаштво Међународног кривичног суда за бившу Југославију је злочине над Косовским Албанцима описало као удружени злочиначки подухват на чијем је челу био Слободан Милошевић, а који је умро пре изрицања пресуде.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Kamo srece da se ranije razgovaralo, da do tih raznih ubistava ne dodje.

Ali, uz svo uvazavanje zrtava bilo cijih, nasi su ti koji su se konstatno selili sa KiM pocev od pocetka 80-tih a Albanci se naseljavali sve do osnivanja cak i OVK kao otvreno teroristicke organizacije.

Ostalo je manje vise poznato a prava mera demokratije i zelje za pomirenjem i nastavkom normalnog zivota je broj stanovnika starosedelaca koji je ostao da zivi negde. Po tome se sve vidi, ne samo u slucaju ovog rata iz '90-tih, nego i ostalih i nije potrebna dalja prica.

Mi smo svuda ostali u manjini kao starosedeoci i sastavni deo novonastalih drzava ili protektorata, sto zapravo dovoljno govori o njima i njihovoj "demokratiji".

Zato s reci na dela, bila bi neka moja poruka i zakljucak, pre nego sto se nesto olako prebaci drugome, u ovom slucaju nama.
 
Ali, uz svo uvazavanje zrtava bilo cijih, nasi su ti koji su se konstatno selili sa KiM pocev od pocetka 80-tih a Albanci se naseljavali sve do osnivanja cak i OVK kao otvreno teroristicke organizacije.
Вероватно су се селили јер је тамо било много лепо, држава обезбедила ред, рад, поштовање закона и слично...
 
1624379337605.png





Ko je počinio najteži zločin na Kosovu


Meje-Wikimedia-commons[1].jpg



Tužilac za ratne zločine (Tužilac) Vladimir Vukčević je u intervjuu za Novosti od 5. marta 2015. godine naveo da se u istrazi Tužilaštva za ratne zločine (TRZ) o zločinu počinjenom u Meji (Kosovo) nekadašnji načelnik Uprave za bezbednost Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije (VJ) Momir Stojanović ne pojavljuje ni kao „potencijalni počinilac“. Komentarišući Interpolovu poternicu protiv 17 osoba osumnjičenih za ratne zločine u opštini Đakovica na Kosovu, Tužilac je naveo i da TRZ ne zna na osnovu kojih dokaza je izdata poternica, te da je spreman da proveri dokaze koje poseduje EULEX.

FHP ističe da navodi Tužioca o rezultatima rada TRZ na rasvetljavanju zločina u Meji, uz nepoznavanje činjenice da TRZ za 11 godina rada i nakon brojnih najava nije pred lice pravde izvelo ni jednog odgovornog za ovaj, po broju žrtava, najteži zločin tokom sukoba na Kosovu, ukazuju da TRZ ignoriše dokaze i relativizuje činjenice utvrđene od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ovom zločinu, te da nema iskrenu volju da ovaj predmet procesuira.

Zločin nad kosovskim Albancima u Meji i okolini 27. aprila 1999. godine je najmasovniji zločin nad civilima počinjen tokom sukoba na Kosovu. MKSJ je u presudama protiv Vlastimira Đorđevića i tzv. Kosovske petorke (Šainović i dr) detaljno rekonstruisao okolnosti ovih zločina, uključujući ulogu srpske vojske i policije, matricu zločina i skrivanje tela žrtava.

Rano ujutru srpska vojska i policija započele su veliku akciju u severozapadnom delu opštine Đakovica (dolina Reka), čiji je cilj bio proterivanje civila – kosovskih Albanaca – sa tog područja u Albaniju. Tokom ove akcije, vojnici i policajci su meštanima dvadesetak sela (Dobroš, Ramoc, Racaj, Korenica, Molić, Brovina, Guska, Nivokaz i dr.) naređivali da napuste svoje kuće i da idu u Albaniju. Tokom proterivanja civila iz njihovih kuća, pripadnici srpskih snaga su ubili više desetina civila. Najviše civila je ubijeno u selu Korenica. Više hiljada meštana koji su proterani iz selâ formirali su dugu kolonu traktora koja je išla prema gradu Đakovica. U selu Meja, nedaleko od Đakovice, kod seoske osnovne škole, pripadnici srpskih snaga su iz kolone izvodili muškarce a ženama, deci i starijima su, posle pljačke novca i nakita, naređivali da nastave put u Albaniju. Izdvojene muškarce starosti od 14 do 80 godina su okupljali na livadi koja se nalazila pored puta. Izdvojeno je preko 250 muškaraca koji su potom na nepoznatoj/nekoliko lokacija ubijeni. Posmrtni ostaci njih 249 su pronađeni 2001. godine u masovnoj grobnici u Batajnici.

Za razliku od TRZ, MKSJ je ozbiljno razmatrao ulogu Prištinskog korpusa VJ u zločinima u Meji i okolini, uključujući ulogu Momira Stojanovića i njegovih nadređenih. Vladimir Lazarević, tadašnji komandant Prištinskog korpusa VJ i neposredno nadređeni Momiru Stojanoviću, proglašen je odgovornim za pomaganje i podržavanje zločina protiv čovečnosti 27. aprila 1999. godine u Meji, Korenici, Ramocu i drugim selima u dolini Reka. Za ove zločine proglašen je odgovornim i Nebojša Pavković, komandant Treće Armije VJ i nadređeni Lazareviću, kao i Dragoljub Ojdanić, načelnik Generalštaba VJ. Za zločine u dolini Reka odgovornim su proglašeni i Sreten Lukić, bivši načelnik Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Srbije za Kosovo i Metohiju i Vlastimir Đorđević, bivši pomoćnik Ministra unutrašnjih poslova i načelnik Resora javne bezbednosti.

Dokazi izvedeni u ovim postupcima označavaju Stojanovića kao jednog od organizatora vojno-policijske operacije. Nike Peraj, bivši oficir u 52. artiljerijsko-raketnoj brigadi VJ, koga je MKSJ ocenio kao verodostojnog i pouzdanog svedoka (para. 82 presude Šainović i dr, tom II) je posvedočio da je, nakon ubistva pet pripadnika MUP-a, u jednoj privatnoj kući u Đakovici održan nezvanični sastanak kojem su, između ostalih, prisustvovali načelnik bezbednosti njegove jedinice, 52. artiljerijsko-raketne brigade, Sergej Perović i načelnik Odseka bezbednosti Prištinskog korpusa Momir Stojanović (para. 169 presude Šainović i dr, tom II, kurziv FHP). Peraj je ispričao da se “Stojanović […] tokom sastanka obratio Mićunoviću [komandantu rezervnih snaga VJ u Đakovici] i Kovačeviću [načelniku SUP Đakovica] naredivši im da izvedu jednu operaciju u dolini Reka [oblast Đakovice u kojoj se nalazi Meja] gde je, u znak odmazde za ubistvo Prašćevića, trebalo eliminisati barem 100 ‘glava’ i spaliti sve kuće“ (para. 169 prvostepene presude Šainović i dr, tom II).

Momir Stojanović se tokom svog svedočenja branio od ovih navoda tvrdeći da Peraj daje lažne izjave i da on nikada nije izdao takvo naređenje. Sa druge strane, MKSJ je za Stojanovića utvrdio da nije verodostojan svedok i da je u svedočenju pokušavao da umanji svoju moć i odgovornost (para. 85 prvostepene presude Šainović i dr, tom II).

Polazeći od toga da je MKSJ u potpunosti rekonstruisao ovaj zločin i svoje nalaze zasnovao na velikom broju jasnih i nepobitnih dokaza, kao i da su stotine svedoka ovog zločina dostupne TRZ kroz saradnju sa EULEX-om, FHP ističe da TRZ, 13 godina od pronalaženja tela žrtava ovog zločina u masovnoj grobnici u Beogradu, na deset kilometara od kancelarije TRZ, porodicama žrtava duguje više od relativizovanja dokaza i činjenica utvrđenih od strane MKSJ.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Вероватно су се селили јер је тамо било много лепо, држава обезбедила ред, рад, поштовање закона и слично...
Како их оно беху назвали Доланц и ортаци?
Иредентисти? :lol:
Нека верзија зубара, ваљда...:rotf:
 
1624379463240.png




Rat na Kosovu: zločini, ubistva, silovanja...


Tokom rata na Kosovu počinjeni su ratni zločini, ubistva, vršena su silovanja, ljudi proterivani, uništavana je imovina. DW donosi podatke i podseća.

16911685_303[1].jpg



Tokom rata na Kosovu ubijeno je oko 13.500 ljudi. Ove podatke daju razne kosovske institucije, ali najbolje su evidentirani podaci Fonda za humanitarno pravo, predstavljeni u Knjizi Sećanja na Kosovo (LKK) o svim zločinima na Kosovu nad svim etničkim zajednicama.


Prema ovoj organizaciji, ukupno 13.535 ljudi je ubijeno ili nestalo tokom rata na Kosovu. Ova brojka se zasniva na analizi 31.600 dokumenata iz različitih izvora, među kojima je i veliki broj izjava žrtava i svedoka ratnih zločina. Po broju ubijenih 10.812, kosovski Albanci čine najveći broj žrtava, zatim Srbi 2.197, dok Romi, Bošnjaci, Crnogorci i drugi nealbanci čine 526 žrtava.
U istraživanju FHP-a objavljuju se statistički podaci zasnovani na najvećim opštinama, gde se vidi da je na teritoriji Đakovice na zapadu Kosova ubijeno najviše ljudi.


U Đakovici su ubijena 1.022 albanska civila. Nakon Đakovice, rangiran je Skenderaj (Srbica) sa 984 ubijena, Glogovac sa 804, Orahovac sa 724, Peć sa 561, Priština sa 466, Prizren sa 464, Vučitrn sa 451, Suva Reka sa 434, Mitrovica sa 417.


S druge strane, najveći broj Srba je ubijen na teritoriji opštine Priština, gde je ubijeno 130 srpskih civila. Slede Gnjilane sa 98 ubijenih Srba, Prizren sa 80, Peć sa 79, Orahovac sa 71, Đakovica sa 61, Klina sa 56, Lipljan sa 43, Suva Reka sa 40 i Istok sa 39.

Direktorka FHP-a u Beogradu Nataša Kandić kaže da je nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova, u periodu od 15. juna 1999. do kraja decembra 2000. godine, na Kosovu ubijeno, oteto ili nestalo oko 1.257 ljudi. Od toga 717 Srba, 307 Albanaca i 233 Roma.



Proterivanje kosovskih Albanaca od strane srpskih snaga tokom rata


Tokom kosovskog rata je proterano sa svojih ognjišta preko 800.000 kosovskih Albanaca od strane srpskih snaga bezbednosti. Ovi podaci navedeni su u izveštaju Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR), koji navodi da je 862.979 izbeglica napustilo Kosovo od 23. marta do 9. juna 1999.


Slična brojka pominje se u izveštaju OEBS-a, gde se navodi da je 863.000 civila deportovano sa Kosova između marta i juna 1999. U međuvremenu, Amnesti International navodi da je „do kraja kosovskog rata u junu 1999. godine više od polovine civilnog stanovništva Kosova živelo u izbegličkim kampovima u Albaniji i Makedoniji.


Nestali


Od kraja rata do danas, u Međunarodnom komitetu Crvenog krsta i Komisiji Vlade Kosova za nestala lica, prema zahtevima članova porodica, identifikovano je 6.057 slučajeva nestalih kao posledica rata na Kosovu. Sudbina većine njih je rasvetljena, ali se za 1.647 ljudi još ništa nije poznato. Od toga 420 su Srbi.


Kosovske vlasti i međunarodne nevladine organizacije izveštavaju da su oko 80 odsto nestalih tokom rata bili muškarci između 18 i 40 godina. Ostatak je između 41. i 60. godine, ali bilo je slučajeva otmica i nestanaka ljudi starijih od 60 godina.


Otkrivanje masovnih grobnica


Na Kosovu i u Srbiji je nakon rata otkriven veliki broj masovnih grobnica. U dokumentima Haškog tribunala, u optužnicama protiv Srba koji su počinili zločine na Kosovu, kaže se da je od marta 2000. identifikovano 529 masovnih grobnica, velika većina na Kosovu. U njima su pronađena tela 4.300 ubijenih ljudi.


Direktor Fonda za humanitarno pravo na Kosovu Bekim Bljakaj kaže za Dojče Vele da ni danas 21 godine od rata nisu prikupljeni svi podaci i nije izvršena identifikacija svih lica. Taj proces ke neverovatno težak i osetljiv.


„Posle toliko godina, vrlo je teško pronaći primarne izvore, zbog smrti mnogih svedoka i nedostatka dokumentacije. Međutim, u ovom procesu može da pomogne saradnja institucija Kosova i Srbije, kao i izvori Haškog tribunala koji su identifikovali i stvorili arhivu za mnoga krivična dela", kaže Bekim Bljakaj.


Masovne grobnice u Srbiji


Posle kosovskog rata je u Srbiji otkriveno nekoliko masovnih grobnica, gde su sahranjena tela Albanaca ubijenih na Kosovu. Najveća masovna grobnica je otkrivena u Batajnici kod Beograda. Prema dosadašnjim podacima, na ovom poligonu srpskih specijalnih jedinica pronađena su tela oko 930 ljudi. Srpski izvori veruju da u Srbiji postoji ukupno sedam masovnih grobnica.


Prema podacima UNIMK-a iz 2001. godine, u Batajnici, nadomak Beograda, pronađena su tela 744 kosovskih Albanaca. Iste godine pronađeno je 61 telo u masovnoj grobnici u Petrovom Selu u istočnoj Srbiji. Masovna grobnica sa 84 tela otkrivena je u jezeru Perućac 2001.


U Rudnicima, na jugozapadu Srbije, u blizini graničnog prelaza između Kosova i Srbije, u Jarini 2013. su pronađeni posmrtni ostaci 52 osobe. Napokon 2020. godine u blizini Raške u Kiževku otkrivena je masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 17 ljudi za koje se veruje da su kosovski Albanci.


Za istraživača Bekima Bljakaja iz organizacije FDH za Ksovo, zabrinjavajuće je što su masovne grobnice otkrivene tek mnogo godina nakon završetka rata.


„Iznenađujuće je da su masovne grobnice počele da se pojavljuju mnogo godina posle rata, a najnovija u Kiževku, 21 godinu posle rata. Niko ne može da ubedi javnost da državni organi Srbije nisu imali informacije o lokacijama masovnih grobnica. Zato se smatra da su te lokacije namerno prećutkivane i da neko nije hteo da identifikuje ove žrtve. Imamo i primer masovne grobnice u Srbiji, u blizini vojne kasarne. Tamošnje vlasti su morale da imaju informacije o tome", kaže Bekim Bljakaj za DV.


Prema njegovim rečima, „ispada da nije bilo političke volje da se te informacije objave". „Definitivno je ovaj usporeni proces nestalih osoba bio talac politike i nije bilo političke volje da se taj proces sprovede mnogo ranije", kaže Blakaj.


Silovanja tokom rata na Kosovu


Procenjuje se da je broj žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu bio oko 20 hiljada. Ovo je navela u govoru pred američkim Kongresom, bivša predsednica Kosova Atifete Jahjaga, koja kaže da „do sada niko nije osuđen za ove zločine, iako već postoje slučajevi žena koje su javno govorile o tim silovanjima".


Do sada je imenom i prezimenom identifikovano oko 1.200 žrtava silovanja. Broj lica koja su do 2018 godine podnele zahtev za verifikaciju statusa seksualno zlostavljanih osoba tokom poslednjeg rata na Kosovu iznosi 1050.


Vlada Kosova je u februaru 2018. započela postupak registracije silovanih osoba. Broj registgrovanih do sada se smatra veoma malim u poređenju sa pomenutom cifrom od 20 hiljada žrtava seksualnog nasilja.


Prema zakonu, žrtva seksualnog nasilja u ratu je osoba koja je preživjela seksualno zlostavljanje i silovanje u periodu od 27.02.1998 do 20.06.1999. Skupština Kosova je 2014. usvojila potrebne zakonske promene, kako bi osobama koje su doživele ove zločine tokom rata bio priznat status žrtava seksualnog nasilja, što bi im omogućilo da dobiju i zakonsku penziju u iznosu od oko 230 evra mesečno.


Minire Begaj-Baljaj, predsedavajuća Vladine komisije za priznavanje i verifikaciju statusa lica oštećenih tokom rata na Kosovu, kaže da je rok za podnošenje zahteva za priznavanje i verifikaciju statusa žrtve seksualnog nasilja pet godina od početka rada Vladine komisije. Ova komisija je zvanično počela da radi u februaru 2018.


Centar za rehabilitaciju žrtava torture pomaže u procesu prijave žrtava seksualnog nasilja. Feride Rušiti, izvršna direktorka ovog centra, smatra da je u odnosu na ukupan broj žrtava, broj prijava izuzetno mali:


„Naravno da je taj broj mali. Ali, otkako je postupak započeo 2018. godine, ovakav broj se očekivao zbog činjenice da je većina slučajeva koji su sada u Komisiji slučajevi koji su prethodno tretirani i u nevladinim organizacijama."


Rušiti takođe traži od članova porodica da podstaknu i pomognu žrtve da ostvare svoja zakonska prava.


Uništavanje imovine tokom rata na Kosovu


Hjuman Rajts Voč u svom posleratnom izveštaju, primećuje da je uništavanje civilne imovine od strane jugoslovenskih/srpskih vladinih trupa 1999. bilo široko rasprostranjeno.


Pozivajući se na istraživanje UNHCR-a iz novembra 1999. godine, ova organizacija izveštava da je gotovo 40 procenata svih domova na Kosovu teško oštećeno ili potpuno uništeno. Od ukupno 237.842 domova, 45.768 je teško oštećeno, a 46.414 uništeno. Na sličan način su pogođene škole i džamije. Prema proceni štete UN, od 649 škola na Kosovu, više od petine je ozbiljno oštećeno i više od 60 procenata potpuno uništeno.


Evropska unija, koja je bila odgovorna za IV stub (Rekonstrukcija i ekonomski razvoj Kosova) kao deo misije UNMIK-a, procenila je ratna šteta bila najmanje 4 milijarde američkih dolara. Pitanje naknade ratne štete, 21 godinu kasnije, pokrenuto je kao pitanje u dijalogu koji je nastavljen 2020. U ovom dijalogu se, između ostalog, razgovara o nestalim osobama i ekonomskim pitanjima.


Zvaničnici kosovske vlade ne objavljuju podatke o iznosu ratne štete koju je Srbija prouzrokovala na Kosovu, iako kažu da postoje.


Pitanje ratne štete


Po završetku rata na Kosovu, ekonomski stručnjaci i bivši zvaničnici Vlade Kosova sproveli su studiju u kojoj je procenjena ratna šteta. Haki Šatri, bivši ministar finansija, koji je 2006. godine bio koordinator tima za ekonomska pitanja, kaže da se prema podacima stručnjaka koji su predstavljeni u tim razgovorima, ukupna šteta koju je Srbija nanela Kosovu procenjuje se na oko 22 milijarde evra. Ta šteta uključuju i nanetu štetu javnom sektoru, privatnom sektoru, penzijskom fondu, depozite građana i mnoge druge štete.


„Pričinjena je velika šteta, uništena su domaćinstva, spaljena stoka, uništena društvena imovina, u nekim slučajevima je opljačkana i fizički prebačena u Srbiju itd. Delegacija sa Kosova morada iznese na sto ove podatke, a međunarodna zajednica mora da vidi šta se dogodilo", kaže bivši ministar Šatri. Muhamet Mustafa iz Instituta „Riinvest" takođe je bio jedan od koordinatora kosovskog tima za ekonomska pitanja u Kosovskoj pregovaračkoj grupi tokom bečkih pregovora u okviru kosovsko-srpskog dijaloga.


Mustafa kaže da je raščišćavanje ekonomskih računa i naknada štete onima koji su pretrpeli štetu tokom rata od suštinske važnosti za normalizaciju odnosa i dobrosusedskih odnosa između Kosova i Srbije.


„Šteta privatne imovine je ogromna. A kada je reč o nadoknadi štete za privatna lica, niko ne može da spreči pravo na nadoknadu - ni država ni međunarodna zajednica. Privatna svojina se štiti međunarodnim konvencijama, Konvencijom o ljudskim pravima i slobodama.


„To se odnosi na sve nacionalnosti", kaže Muhamet Mustafa. Međutim, niko na Kosovu nije pravilno i tačno dokumentovao imovinsku štetu tokom rata, iako su u nekim slučajevima pokrenuti postupci na lokalnim sudovima, ali bez ikakvih rezultata.
 
„To se odnosi na sve nacionalnosti", kaže Muhamet Mustafa. Međutim, niko na Kosovu nije pravilno i tačno dokumentovao imovinsku štetu tokom rata, iako su u nekim slučajevima pokrenuti postupci na lokalnim sudovima, ali bez ikakvih rezultata.

А шта ћемо са имовином Србије која је дата на управљање УНМИК-у, а овај мимо овлашћења поклонио ту имовину држави Косово?
 
Poslednja izmena:
Pogledajte prilog 952017




SRBIJA MORA DA RAZGOVARA SA ONIMA KOJIMA JE UBIJALA DECU: Kamberi se nakon Vučića ovim rečima obratio POSLANICIMA!



Pogledajte prilog 951968

22.06.2021.

Poslanik Ujedinjene doline - SDA Sandžaka Šaip Kamberi rekao je na sednici na kojoj je predsednik Aleksandar Vučić predstavio izveštaj o pregovaračkom procesu sa Prištinom da Briselski dijalog i dalje ostaje glavni mehanizam procesa normalizacije, ali je svoje obraćanje više posvetio tome da je Srbija činila zločine nad Albanskim stanovništvom na KiM.

On je poručio i da je Srbija danas umorna od mnogih stvari, od svoje, kako kaže, zavade sa Evropom , ali i od Kosova i poručio da treba naći rešenje "Ljudi treba da budu upoznati da Srbija danas mora da razgovara sa onima kojima je ubijala decu, a mnogima i cele porodice. Vi ćete možda u rundi dijaloga imati nekog čiju porodicu su porodicu ubili Škorpioni", rekao je Kamberi.

Kazao je da srpski narod mora tuđim očima pogledati sebe i konačno shvatiti da je sticanje prijatelja važnije od osvajanja teritorije.

"Danas se mora shvatiti da je nezavisnost Kosova logična posledica raspada bivše SFRJ kao i da su nad albanskim narodom 1998. I 1999.godine u ime srpske države počinjeni teški ratni zločini", rekao je Kamberi.

Dodao je da srpska javnost treba da bude obaveštena o svemu što se događalo na KiM.

"Bili ste dobro krenuli kada ste najavili da ćete obavestiti javnost o detaljima slučaja Panda, ali ste onda zastali. Ne znam zašto, ali da ste išli do kraja, danas bi vam lakše bilo", rekao je Kamberi.

Kamberi kaže da srpska javnost mora da zna da su, kako tvrdi, masakre počinile vojne, policijske i paravojne snage nad albanskim stanovništvom.

On je izrazio uverenje da će normalizacija odnosa između Kosova i Srbije uticati na normalizaciju položaja njegovih sunarodnika koji žive u Preševu, Medveđi i Bujanovcu i svih Albanaca u Srbiji.

"Integracija u EU i dalje ostaje zajednički cilj Srbije i Kosova, a sveobuhvatni sporazum o normalizaciji odnosa predstavlja uslov za članstvo. Bez napretka u tom procesu nijedna strana se ne može nadati članstvu u EU", rekao je Kamberi.

Dodao je i da bi EU tokom pregovaračkog procesa trebalo da pruži izglede za članstvo u EU kroz veću političku i finansijsku podršku, a da se obe strane uzdrže od izjava koje su kontraproduktivne za normalizaciju odnosa.

"Jezik mržnje i recikliranje termina iz 80-tih i 90-tih godina nema mesta u dijalogu o pomirenju", rekao je Kamberi.

Prema njegovoj oceni, Srbija danas ima problem sa susedima, te da će odnos sa Albanijom umnogome zavisiti od dijaloga sa Kosovom.

Kaže da je Srbija umorna od mnogih stvari, od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje, ali i od Kosova, te poručuje da treba naći rešenje.


link

Генијалним Уставом СФРЈ из 1974. године, Косово је стекло суштинску аутономију у оквиру Социјалистичке републике Србије; то је било најбоље могуће решење за Косово. Међутим, после Осме седнице Савеза комуниста Србије односно победе Милошевићевог труста пилећих мозгова који прихватају национал-шовинистички наратив тадашње београдске чаршије, и после "јогурт-револуције", тачније у марту 1989. године, косовски парламент у атмосфери опсадног стања и без кворума одобрава уставне амандмане којима Косово (као и Војводина) губи суштинску аутономију. У масовним демонстрацијама које су одмах потом уследиле на Косову, полиција је убила двадесет четири Косовска Албанца. Према подацима које је сакупио Фонд за хуманитарно право, током сукоба на Косову погинуло је око 13 500 људи. Тужилаштво Међународног кривичног суда за бившу Југославију је злочине над Косовским Албанцима описало као удружени злочиначки подухват на чијем је челу био Слободан Милошевић, а који је умро пре изрицања пресуде.
Jadnice da su siptari postovali ustav i srbiju imali bi i danas tu drzavu, medjutim sipari su drzavu prepustili mafiji i isterivali srbe iz njihovih kuca i ubijali na ocigled i uz pomoc drugosrbijanaca, a cesto i ustasa...dakle kolega dupeglavac ne seri, lazi koji si napisao su uvreda, a ti si za lecenje...zajedno sa Kamberijem i ostalim mafijasima i ubicama...
Drzava Srbija je 90tih najcistije cuvala sve gradjane pa i siptare i tada je trebalo odmah napraviti cistku mafijasa, no drugosrbijanci su bili u institucijama srbije i kocili su svaki pokusaj delovanja prema kriminalnoj OVK koji su preko inostranih podruznica srpske dijaspore placali lopuze i ubice u srbiji....
 
Poslednja izmena:
SRBIJA MORA DA RAZGOVARA SA ONIMA KOJIMA JE UBIJALA DECU

Aha...znači Srbija je kriva. Ništa od pojedinačne odgovornosti.
Srbi su pojedinačno osuđeni za (po mišljenju zločinaca-agresora) ubistva Šiptara a zapravo terorista..

I nigde nema dece, sve sami teroristi
Kosovske vlasti i međunarodne nevladine organizacije izveštavaju da su oko 80 odsto nestalih tokom rata bili muškarci između 18 i 40 godina. Ostatak je između 41. i 60. godine, ali bilo je slučajeva otmica i nestanaka ljudi starijih od 60 godina.

A šta je sa ubistvima Srba i ostalih od strane šiptarskih zločinaca, posebno posle rata
uz prisustvo KFORA i UNMIK-a, ko je za to osuđen?
 

Back
Top