Poslije Frojda i Junga bilo je naucnika koji su doprinijeli razvoju psihologije i, naravno, psihoterapije. Prvenstveno mislim na neopsihoanaliticare (neofrojdovce) i neojungovce.
Ispitivanja rada mozga ne mogu da zamijene psihologiju, jer ne postoji nacin da se na osnovu toga sazna nesto o zaboravljanju, ili o zeljama neke osobe, i o drugim stvarima. Kad gledas neurone ti ne vidis ni zaboravljanje, ni zelje, ni potragu za smislom zivota, nego neurone.
Mozda ce se izmisliti neka supstanca koja ce biti dostupna svima i uciniti da se niko ne osjeca tuznim. Ali covjek uvjek trazi vise, i to je normalno. Niko se ne osjeca jednako dobro na istoj dozi neke psihoaktivne supstance.
Ne vjerujem da ce se izmisliti supstanca koja ce ukinuti sva potiskivanja, tj. uciniti da svi budemo hrabri.
Ako neko ko ima djevojku zeli da ona zna sve o njemu, i ako se istom tome kao zena i osoba dopada i njegova sestra od tetke, tj. ako bi uzivao kad bi imao seks sa njom, iako to ne bi uradio, da ne prevari djevojku, i ako se on boji da to kaze svojoj djevojci samo da ga ona ne bi ostavila, i ako on misli da bi bilo dobro kad bi imao hrabrosti da joj kaze to, jer bi ona onda saznala da nije konformista (konformisti (citaj: vecina ljudi) potiskuju emocije prema svojim sestrama), to je potiskivanje. Samo gledanje u mozak nece otkriti uzroke toga potiskivanja, niti ce omoguciti nacin da se ono prekine, tj. da se on otvori i kaze joj to.
I kad vec imas materijalisticka ubjedjenja, treba bi da znas da vjerovatno niko nikad i nije znao sto je materija, jer sve sto znamo o materijalnom svijetu je nasa mentalna slika o njemu.