Kako znate da ste u depresiji?

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Nisam bila kod psihijatra i ne zelim. Znađ da ce me staviti na antidepresive. Kod mene ovo traje od neke 15-te godine, sada je vec eskaliralo do te mjere da samo razmisljam o danu kada cu zaspat i ne probudit se.
Moraš kod psihijatra, i na antidepresive jer očigledno ne možeš sama da nađeš sreću u životu, pa mora malo da se potpomogne...
obično te strpaju u bolnicu kad pokušaš samoubistvo ili misle da ćeš da pokušaš....
 
Nisam bila kod psihijatra i ne zelim. Znađ da ce me staviti na antidepresive. Kod mene ovo traje od neke 15-te godine, sada je vec eskaliralo do te mjere da samo razmisljam o danu kada cu zaspat i ne probudit se.
Idi, raspitaj se ko od njih ima pristup pacijentu koji tebi odgovara, i idi...Nemoj da sama pokusavas da izadjes iz svega. Nece ti naskoditi lekovi, ako se pravilno odredi terapija, pomoci ce ti da se oslobodis crnih misli, a i da budes funkcionalna.
Jos jednom ti kazem, idi kod lekara...
 
Nisam čitala stručnu literaturu,ali smatram da je depresija vrlo teško stanje i uz to i podmuklo .Ne mora se primetiti(pogotovo što većina depresiju meša za neraspoloženje),ne moramo je ni sami biti svesni,bar ne tako iskristalisano.I ne nastupa odjednom .Prosto vremenom prestajete da se radujete ma čemu,nemate neke planove ni želje .Gubite volju za stvari koje su vas zanimale .I dođete u fazu kad ne možete ni da plačete.Tako je kod mene bilo.Trajalo je godinama .Više nisam jako depresivna,Samo tužna.
 
Kada sam lošeg raspoloženja ili imam neki problem za koji nisam našla rešenje pa sam nervozna sve mislim da sam pala u depresiju ali ocigledno to nije
Nije.

Kako sam znala? Kad ne možeš ujutro ustati iz kreveta iako nemaš nikakvo fizičko opravdanje za to. Kad prestaneš da spavaš. Kad prestaneš da jedeš (ili, kako sam čula jer to kod mene nije bio slčaj, počneš da se prežderavaš). Kad te postane strah da napustiš krevet, kamoli stan. Kad se zanemariš - počneš da odlažeš pranje kose i slično. Kad budeš plakala pola dana ni sama ne znajući što konkretno plačeš. Kad počneš govoriti sama sebi najgore uvrede, koje ti ni najveći neprijatelji nikad nisu rekli - i kad počneš osećati najdublju zamislivu krivicu za SVE: od tvog života do rata u Ukrajini. Za bukvalno sve.

Onda možemo govoriti da se eventuano radi o depresiji. Plakanje uz omiljenu pesmu iz gimnazije, trenutna iziratiranost kasirkom u prodavnici ili afektno nepodnošenje muža jer OPET nije bacio smeće - to nije depresija.
 
Mislim da sam usred niza stresnih situacija u zivotu postao depresivan, prosla godina je doprinela da to bude jace i pocinjem da se brinem...

Bilo je svega tu smrtni slucaj (samoubistvo bake gde sam ja nasao telo), finansijski problemi, raskid od devojke koju sam sanjao i mnogo voleo, svadja oko vinograda nasledstva izmedju majke i njenog brata gde ja tu nista nisam odlucivao te ujkina porodica i moj brat od ujke vise me ne poznaje, najbolji drug mi vise nije najbolji jer me je obezvredio njegovim delima i ponasanjem, nasao poso septembra i preselio se u drugi grad pa bi se posle posla osecao skroz smlaceno i nekad sa par modrica dok mi kolega nije ispustio profil od 50 kg na palac pa sam evo dva meseca na bolovanju imam naprsnuce i moram nazad kuci i ne vraca mi se na taj posao tako da moram sve ispocetka.
Jedina dobra stvar prosle godine je sto sam napravio svoj bend i svirao po prvi put svoju muziku a sad izgleda da moram i to da napustim jer mi je to u drugi grad dakle i to gubim...
Najvise me boli taj raskid sa devojkom to mi najvise prolazi kroz glavu i umesto da leci vreme sve je gore...Takodje tu je pritisak rodbine i roditelja sta ces kako ces, pa sto ne uznes ovo ono, vidi kako onaj a ti ne mozes, ne trudis se, klasicno nabadanje na nos izokola...

Uhvati me taj neki period i samo bih da spavam, pa onda ne mogu u normalno vreme da zaspim, jedva odradim neke obaveze i namucim se da uradim nesto sto sam zacrtao oko pokusaja da krenem neki poso online, npr jedva se pokrenem sad u par dana da uradim bar pola sat nesto oko toga...
Vucem se na ove terapije oko palca i jurim tamo vamo oko papira za bolovanje kod doktora, salteri itd...

Trenutno me drma nesto malo jace i ne znam sta cu...Kad bi mi samo nesto dalo motivaciju, neka dobra nova osoba mislim da bi se itekako opet pokrenuo ali nema je skroz sam sam i osecam se usamljeno...
 
:mrgreen:
hrcka-1536x1024.jpg
 

Back
Top