Übermensch
Iskusan
- Poruka
- 6.016
Ja sam takav pesimista da se ljudi oko mene brinu za mene.
Moj pogled na život i svijet je jako negativan.
Rodiš se,svi se raduju,
odrastaš prolaziš kroz-svađe,
rođendane sa svjećicama (naravno skupi se sva rodbina)
,plačeš kada ti ne kupe nešto što su obećali(a ti si još mali da shvatiš da nemaju novca)
igraš se sa klincima iz ulice sa kojima nakon par godina vjerovatno ćeš jedva procijediti "ćao"
penješ se na drvo,padneš,dođeš kući i galame "šta ćeš tako visoko,nek si pao!!!"
Pođeš u osnovnu,sve petice,tvoja knižica se ponosno pokazuje.
u osnovnoj stičeš prijatelje,ali i upoznaješ koliko ljudi(djeca) mogu biti zla i ljubomorna kada vide da si bolji.
Onda naravno pubertet,pa prva sviđanja,momci,
8.razred-pokoja krišom zapaljena cigareta,šetnje po parku sa prijateljicama.
mala matura,štikle....
Onda srednja škola.Doba prolupavanja,bježanja,gubljena nevinosti,dugih veza,ludih izlazaka,afirmacije....Fakultet-otprilike sve ovo ali u većim količinama...
Završiš fax,zaposliš se,vjenčaš pa dolaze krediti,djeca,obaveze,rezanje minusa na kartici,pa još kredita.....
Ima toga još,sve je to isti šablon...Manje-više....
komicno koji nivo plitkosti ti postizes..