Ja sam izraziti ateista, i retko trazim savet vernika.
Ali mi je sada potrebno misljenje vernika, kako se mire sa sobom, kada zive u drustvu koje je mafijaska diktatura?
Kako gledati mafiju i fasiste koji prolaze nekaznjeno svuda oko tebe, dok se kaznjavaju oni koji se bore protiv njih, i imati mir u dusi?
Kako su nasi preci to radili, oni su ziveli u odvratnim vremenima; i kako im je vera pomagala da psihicki imaju mir, dok raznorazne ubice, reketasi, batinasi, i jos gori ljudi vladaju i uzivaju?
Reči skrhanog čoveka od pre 400 godina.
"Sonet 66", Vilijam Šekspir
Umornom od svega u smrt mi se žuri,
Jer videh zaslužnog kako bedno prosi,
I nitkova što bogato se kinđuri,
I odanost kako poniženja snosi,
I zlatna odličja o pogrešnom vratu
I savršenstvo u blatnom beščašću,
I device silom predate razvratu
I snagu straćenu nesposobnom vlašću,
I umetnost kojoj moćnik uzde stavlja
I zločince kako vladaju dobrotom,
I mračnjaštvo kako mudrošću upravlja,
I kako iskrenost brkaju s prostotom:
Skrhan, spokojnoj smrti ću se dati.
Od nje me tek ljubav može sačuvati.