to je bio jedan mali brak jazavicar koji je dolutao pre pet, sest godina..hranili smo ga , udomili, pazili i zvali *kapetan*..neko verovatno nije mogao vise da se stara o njemu..uopste nije bio zahtevan..dovoljno je bilo da ga pomilujes po glavi, pa da od srece brzo optrci par krugova po ulici..ceo kraj ga je obozavao..imao je obicaj da kad je ono toplo prolecno sunce legne na sred ulice i zaspi..niko, ali niko od vozaca se nije ljutio na njega..svi su usporavali i obilazili ga..bez ljutnje..sa osmehom..pocela je voda da mu se nagomilava u srcanoj kesi i plucima..jetra mu je otekla..lecili smo ga do sada..zadnjih dana mu je bilo bas lose..jedva je disao..
bas je tesko odluciti kada je trenutak da neko pestane da zivi..odluciti sta je bolje - da se muci ili da vise ne zivi..
bas se lose osecam..