A zaposli ti u firmi koja se bavi proizvodnjom softvera, ili knjigovodstvom coveka koji ni osnovno obrazovanje nema i pokusaj da ga naucis da programira...
Cak je rizik kao zanatliju zaposliti neobrazovanog coveka koji je odrastao na ulici, neupoznat sa autoritetima, kao i mnogim drugim stvarima, a kamoli ga staviti na neki drugi polozaj.
Usavrsavanje je uvek dobrodoslo i znaci i za drustvo i za firmu, ali mi ovde ne pricamo o usavrsavanju, nego o kompletnom formiranju proletera
ne pricamo o "kompletnom formiranju proletera", niti o "usavrsavanju"...
barem ja ne pricam o tome
vec o puno banalnijoj stvari...o famoznoj...prilici;
da covjeku omogucis da posao,
u skladu sa svojim sposobnostima...pa i strucnoscu dobije...
i to slomljenom covjeku; bez...pozadine, bez nade...
rizik ga je zaposliti?
ajde...a nije rizik zaposliti bilo koga...jer realno, rizik uvijek postoji...
ovi...momenti koje ti navodis samo su predrasude...nista vise...
npr. ako je covjek na ulici ispade da je po defaultu...neobrazovan...
ili ako nema posao ispade da je...nesposoban...
kako to mozes znati;
ljudima se dogadjaju nezamislive stvari...
zivimo u suludim okolnostima...
mislim, ja sam u zadnjih deset godina zivota u Srbiji upoznala
vrlo obrazovane ljude koji rade poslove daleko ispod svoje strucne spreme
npr. inzinjere koji rade kao recepcioneri, nocni cuvari...sekretarice...
zato sto su u srednjim godinama ostali bez posla...zasto sto nisu imali...vezu
da drugi posao u struci pronadju...zrtve tranzicije...starosne diskriminacije...
nesretnog spleta okolnosti...vlastite...neprilagodljivosti...
zovi to kako hoces...
prvi primjer:
sekretarica iz moje bivse firme je jednog dana najavila da odlazi
i napravila oprostajnu zakuskicu nakon radnog vremena
vrlo fina gospodja srednjih godina;
intelignetna, kulturna, odlicna u komunikaciji po mom misljenju..
mada, ako pitas moje pojedine kolege...bila je spora i ocajna sekretarica...bla, bla...
i tako; ispade da je zena inzinjer brodogradnje, da
ima gomilu strucnih radova iza sebe i da su je, bukvalno, kupili Kinezi...
eto, oni su procijenili da je za njih taj rizik prihvatljiv...
mi...nismo opce znali sta bismo s njom...jbga, nikako da nauci dovoljno
brzo fotokopirat i printat...hm...
druga prica je portir u zgradi gdje je bila firma u kojoj sam radila; takodjer inzinjer...mislim, avio ili tako nesto...
radio u struci; pri vojsci, ostao bez posla kad je Juga pukla, izbjegao ovamo i sad
radi ko portir...cudan je zivot...
treca prica;
nasa opcina je imala program za zaposljavanje lijecenih narkomana;
u raznim firmama...i ok, odredjeni broj tih mladih ljudi nije uspio...
od njih 20 mozda dvojica, trojica jesu...i to vrijedi...
to sto su dobili priliku; posao bukvalno im je izmijenilo zivot;
ucinilo da se opet osjecaju kao dio zajednice, vratilo samopostovanje...
sta ocu reci;
ne bih se zalijetala u etiketiranju ljudi koje ne poznajem;
niti im znam pozadinu, niti im znam zivotnu pricu, ali
isto tako ne bih ni knjigu po koricama sudila...
a rizik koji pominjes samo je, ponavljam, izgovor
za gadjanje etiketama...predrasude...
i kad bi svi postupali tako; vodeci se vlastitim predrasudama, strahovima
mnoge cudesne price nikad ne bi bile ispricane
i nas svijet bi ostao uskracen za gomilu sjajnih stvari...
i jos jedna stvar;
vecinu dobrih stvari koje su mi se do sada u zivotu dogodile
omogucili su mi potpuni stranci...zasto, kako...nemam pojma
valjda ih nije bilo...strah...
i ako nista drugo naucila sam da ni mene ne bude strah
da pruzim ruku drugom covjeku
samo zato sto je covjek, a u poziciji sam da to mogu...
da mogu mijenjati nas zajednicki mikrosvijet nabolje...