ovako.... imam drugaricu za kojom sam lud 5 godina, verovali ili ne od prvog trenutka kad sam je ugledao...to je u verovatno u pocetku bila samo jaka privlacnost, kad sam je upoznao licno zaljubio sam se, a onda sa godinama druzenja, shvatio sam da je volim.
dugo vremena nisam znao kako da joj kazem, jer me ona gleda kao druga, prica mi sve svoje tajne, probleme, o drugim momcima koji joj se svidjaju i sl.... i onda kad nisam vise mogao da izdrzim, rekao sam joj kako stoje stvari, nakon cega je ona pocela da me izbegava...pa sam onda izrotirao pricu da je ne bih izgubio i da bi opet sve bilo po starom, rekao sam joj da to nije bilo ozbiljno i da sam u tom periodu bio zbunjen zbog nekih drugih stvari pa sam "mislio" da mi se svidja
zeleo sam da bude pored mene, pa makar i u ulozi drugarice, mislio sam da ce mi to biti dovoljno...ali pogresio sam
kasnije smo poceli ucestalo da se svadjamo, i to zato sto smo bili u nesporazumu, ona je zelela jedno ja drugo... recimo, kad prokomentarise da joj se svidja neko tj da je lep, ja obavezno kazem da je ruzan i pronadjem mu 1000 mana koje uopste ne poseduje...znam da je deitnjasto i smesno, ali sta cu....nisam vise znao sta cu sa sobom...pokusavao sam da se udaljim od nje, ali ne ide...non-stop mislim na nju i patim jer znam da je nikada necu imati... ne mogu sa njom vise, a ne mogu ni bez nje
sta da radim?



