Kafana kod knjiškog moljca VIII

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ovo cepaju u Mrcajevcima. Svaka kafana, svaka proslava samo ovo
cbc7a19313e7c4dc3416902d341e4cf7_640x640.jpg
Ne znam u cemu je fora.
 
Čoveka je teško prevariti. Ne može mu se reći idi u ovom pravcu, ovde ćeš dobiti više. Posle izvesnog vremena otkriće prevaru i onda je kraj. A čovek je biće koje je sasvim nezamislivo gladno života. Uvek odlazi tamo gde ima više udela u životu. Čak je u stanju i da se razboli ako mu zdravlje obezbeđuje malo doživljaja. Uvek mu je potrebno više, blistavije, vatrenije, zanimljivije, ozbiljnije, uzbudljivije, delotvornije, efektnije. Već odavno sam mislio da nešto ne valja u agonu, jer on premalo daje. Sada vidim da tu nema pomoći. Biram baštu i biblioteku, ćutljive štenje, molitvu bez reči i tiho sedenje. Zašto? Jer ću tako dobiti neizmerno više od onoga što mi je neophodno. Život proživljen u osami beskrajno je bogatiji od javnog. U svom životu želim da živim za sebe, a ne za javnost.

Bela Hamvaš
 
Prvi doživljaj putovanja je tajanstveno širenje mogućnosti ne samo na to kuda neko putuje, nego u svim smerovima, a u iznenadno umnogostručenom svetu neophodna je naročita prisutnost duha kako čovek ne bi izgubio svoju sigurnost.
Odluka što sada putuje prema Siciliji jadna je u odnosu na sasvim kolosalne razmere mogućnosti, a ima u njoj neke komične samovolje. Zašto baš Sicilija? Ona jedna? Kao kad neko iz činije voća, u kojoj je na sto izneto blago cele bašte, izabere jednu jedinu trešnju, umesto da pojede sve plodove. Zapravo bi trebalo da siđe na svakoj stanici: izlazeći iz zgrade trebalo bi da pođe u svim pravcima, istovremeno.
Važnije je ostati kod kuće, a čak ni ne pogledati kroz prozor, kratak je i pouzdan put oploviti vasionu. Ali ako je već prestupio preko praga, zar ne, zašao je među ogledala, a zabavlja se time što neprekidno zaboravlja: od svega onoga s čime se susreće, deformisano na tajanstven način, posmatra ga sopstveno lice?

Bela Hamvaš
 
Fabrika, banka, kancelarija, nauka nije ništa drugo do delo posrnulog čovečanstva, jer je ono zabludelo i ne razume cvet, lepu devojku, napev i pesmu. Ne verujem da je Bog pametan; inače znam da Bog ima srce, da je rosan i svež i mio, kao dete. Mi smo igračke Boga i njemu je najbliži onaj ko se igra. Šta bi bilo kad bi i on imao predrasude? Kad bi bio ograničen i pristrasan? Kad bi bio lukav i zlonameran i sumnjičav i nepoverljiv i kad bi imao zadnjih misli? Šta bi bilo kad bi bio realan? Izabrao bih kralja dete i poslao mu mudrace, vojnike i ministre da se uče od njega, ne iskustvu, nego kako stvari treba ozbiljno uzimati. Praviti razliku između dobra i zla? - Ne, radovati se onome što postoji. Očekivati korist? - Ne, praviti lepo. Raditi? - Ne, igrati se. Usrećiti ljude? - Ne, voleti ih. Biti iskusan? - Ne, ostati neiskusan i nevin, irealan i nepristrasan, nežan i nepokvaren, sačuvati viši nebeski realitet od čovekovog: onaj koji nas ne čini ovde domaćim, nego tamo gde još živi dete.
- Gde?
- Odakle smo došli i kuda idemo.

Bela Hamvaš
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top