Kafana kod knjiškog moljca VII

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Tko sam? Što sam? Jedino luda jedino pesnik!



Obično
Osam nogu ima
Između vilica
Čovek mu se nastanio
Sa svoje četiri strane sveta
Tada je gubicu raskrvavio
Hteo je
Da pregrize tu stabljiku kukuruza
Davno je to bilo
U očima lepim
Tuga mu se zatvorila
u krug
Jer drum kraja nema
A celu zemlju treba
Za sobom vući

V.Popa (KONJ)
 
JEDINO LUDA! JEDINO PESNIK!

Iz bistrog zraka
kada utešna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
— laku obuću jer nosi
ta rosa, tešiteljka, poput blagih uteha —
sećaš li se onda, sećaš, plamno srce,
kako si negda žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žeđalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe, kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
— Ti, ženik istine? — rugali su se.
Ne! Ti si samo pesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osuđena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plena,
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plen.
To da je — ženik istine?...
Luda jedino! Pesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima reči,
po dugama-varkama
između lažnih nebesa,
šunjajući se i švrljajući naokolo —
jedino luda! pesnik jedino!
I to je — ženik istine?...
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smešten pred hramove,
vratar nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
među šarolikim zverima grabljivim
ti poput greha zdrav, lep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom, krvožedno,
loveći plen, krišom, trčao obmanjujući...
Ili orlu sličan koji dugo,
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane...
— Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! —
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri među jagnjad, svirepo ih željan,
sav obuzet glađu
i mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što i izgleda samo dobrostivo,
poput ovce, kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mleka...
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pesnikove čežnje, takve su
tvoje čežnje ispod hiljadu maski,
ti, ludo! Pesnice!...
Ti koji si čoveka gledao
kao boga i kao jagnje, —
rastrgnuti boga u čoveku,
kao i ovcu u čoveku
i smejati se rastržući —
to je, to je tvoja blaženost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pesnika i lude!...
U bistrom zraku
kada se srp mesečev
zelen među purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada —
i , dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blede, u senu noći:
tako padoh i ja sam negda,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čežnji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svetla,
— padoh dole, u suton, u senku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
— sećaš li se još, sećaš, plamno srce,
kako si nekada žedno bilo? —
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i ništa drugo!
Pesnik jedino!

Niče
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top