Kafana kod knjiškog moljca VII

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
O kapetane, moj kapetane!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Walt Whitman

 
O, KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Plovidba strašna prođe,
Prebrodili smo bure sve, dobili plen takođe

Blizu smo luke, već čujem zvuke zvona, i ljudi kliču,
Na mrgodnom i smelom brodu pogledi svi se stiču;

Ali, o srce! srce! srce! Te kapi krvi, jao,
Na palubi gde je moj kapetan Hladan i mrtav pao.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj, čuj zvona zvuke,
Ustaj, za tebe viju steg, za tebe trepte trube,

Zbog tebe vrvi čitav žal, za tebe venci, cveće,
Zovu te, željno za tobom sva lica se okreću;

Kapetane! Oče dragi! To san je neki zao
Da ležiš sa rukom ispod glave, Da si hladan i mrtav pao.

Ne odgovara moj kapetan, damari mu ne tuku,
Blede su usne ocu mom, ne oseća mi ruku,

Brod je na sidru, bezbedan, plovidba strašna prođe,
Pobednički se vraća brod, cilj svladan je takođe:

Kličite žali, zvonite zvona! A ja se tuzi dao,
Palubom kročim gde mi je kapetan Hladan i mrtav pao.

Ovako to radi Ivan V. Lalić..
 
Konj_na_belom_princu:
O kapetane, moj kapetane!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Walt Whitman

Kliknite za proširenje...
sjajan film...a tu je i Robin :zaljubljena:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top