Kafana kod knjiškog moljca III

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
:cmok2::heart:
Tu sam ja nego me nešto mrzi da kuckam.
Ne verovah svojim očima kad sam videla da se priča o književnosti.:eek:
Rekoh, mora da im nije dobro.
Mrmot im došao glave...:malav:
Nemoj da sad počnem da te propitujem o književnosti, ima da pobegneš odmah. :mrgreen:

Valjda je i bio red da jednom pričamo o književnosti u kafani koja se, gle čuda, nalazi na Književnosti.
 
Ufffff
68747470733a2f2f73332e616d617a6f6e6177732e636f6d2f776174747061642d6d656469612d736572766963652f53746f7279496d6167652f47414b4b507466313774744363673d3d2d3530343031303939332e313466646230306432623231303664343437313138393538373633382e676966
 
Tako mi se i činilo pa sam zato preskočila...
A Igru staklenih perli obožavam...
Baš mi je žao što se mnogima ne sviđa.
evo malo

- Učenost nije bila uvek i svuda vesela, iako bi to trebalo da bude. Ona, kult istine, kod nas je tesno povezana sa kultom lepog i osim toga sa meditativnom negom duše, nikada, dakle, ne može potpuno izgubiti vedrinu. Ali naša igra staklenih perli sjedinjuje u sebi sva tri principa: nauku, obožavanje lepog i meditaciju. Tako bi jedan pravi igrač staklenih perli trebalo da bude natopljen veselošću kao zreo plod svojim slatkim sokom, trebalo bi pre svega da ima u sebi veselost muzike koja nije ništa drugo do smelost, do veselo nasmejano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena sveta, svečano prinošenje žrtve.

- Istorija nam izgleda kao poprište nagona i moda pohotljivosti, gramzivosti i požude za vlašću, ubistava, nasilja, razaranja i ratova, slavoljubivih ministara, potkupljenih generala, pucnjavom razorenih gradova, a isuviše lako zaboravljamo da je to samo jedan od mnogih njenih aspekata. A pre svega zaboravljamo da smo mi sami komad istorije, nešto postalo i nešto što je osuđeno na izumiranje kada izgubi sposobnost za dalje postojanje i samopreobražavanje. Mi sami smo istorija i saodgovorni smo za svetsku istoriju i svoj položaj u njoj. Veoma nam nedostaje svest te odgovornosti.


Nemoj nikada zaboraviti da sam ti tako često govorio: naše je opredeljenje da pravilno spoznamo suprotnosti, i to prvo kao suprotnosti, a onda kao polove jednog jedinstva. Tako je i sa igrom staklenih perli. Umetničke prirode su zaljubljene u tu igru, jer se u njoj može fantazirati; strogi naučnici je preziru - to čine i neki muzičari, jer njima onedostaje onaj stepen strogosti u disciplini koji pojedinačne nauke mogu postići. Dobro, ti ćeš upoznati suprotnosti i vremeom ćeš otkriti da to nisu suprotnosti objekta, da, na primer, jedan umetnik fantasta izbegava matematiku ili logiku ne zato što bi nešto u njoj saznao ili imao da kaže, već zato što on instiktivno teži drugome. Po takvim instiktivnim i žustrim naklonostima i nenaklonostima sa izvesnošću ćeš poznati sitnije duše. U stvari, u velikim dušama i superiornim duhovima takva strast ne postoji. Svaki od nas je samo čovek, samo pokušaj, uzgrednik. Ali on treba da bude na putu ka savršenom, treba da teži ka središtu, ne ka periferiji. Zapamti: čovek može da bude strogi logičar ili gramatičar, a pri tom pun fantazije i muzike. Može se biti muzičar ili igrač staklenih perli, a pri tom sav odan zakonu i poretku. Čovek kakvog mi zamišljamo i želimo, kakav treba da postane prema našem cilju, mogao bi svakog dana svoju nauku ili umetnost zameniti svakom drugom. Iz njega bi u igri staklenih perli, obasjala najkristalnija logika, a u gramatici najstvaralačkija fantazija. Takvi bi trebalo da budemo - da nas uvek mogu postaviti na drugo mesto, a da se tome ne protivimo i ne dopustimo da budemo pometeni.
 
evo malo

- Učenost nije bila uvek i svuda vesela, iako bi to trebalo da bude. Ona, kult istine, kod nas je tesno povezana sa kultom lepog i osim toga sa meditativnom negom duše, nikada, dakle, ne može potpuno izgubiti vedrinu. Ali naša igra staklenih perli sjedinjuje u sebi sva tri principa: nauku, obožavanje lepog i meditaciju. Tako bi jedan pravi igrač staklenih perli trebalo da bude natopljen veselošću kao zreo plod svojim slatkim sokom, trebalo bi pre svega da ima u sebi veselost muzike koja nije ništa drugo do smelost, do veselo nasmejano koračanje i igranje kroz središte strahota i plamena sveta, svečano prinošenje žrtve.

- Istorija nam izgleda kao poprište nagona i moda pohotljivosti, gramzivosti i požude za vlašću, ubistava, nasilja, razaranja i ratova, slavoljubivih ministara, potkupljenih generala, pucnjavom razorenih gradova, a isuviše lako zaboravljamo da je to samo jedan od mnogih njenih aspekata. A pre svega zaboravljamo da smo mi sami komad istorije, nešto postalo i nešto što je osuđeno na izumiranje kada izgubi sposobnost za dalje postojanje i samopreobražavanje. Mi sami smo istorija i saodgovorni smo za svetsku istoriju i svoj položaj u njoj. Veoma nam nedostaje svest te odgovornosti.


Nemoj nikada zaboraviti da sam ti tako često govorio: naše je opredeljenje da pravilno spoznamo suprotnosti, i to prvo kao suprotnosti, a onda kao polove jednog jedinstva. Tako je i sa igrom staklenih perli. Umetničke prirode su zaljubljene u tu igru, jer se u njoj može fantazirati; strogi naučnici je preziru - to čine i neki muzičari, jer njima onedostaje onaj stepen strogosti u disciplini koji pojedinačne nauke mogu postići. Dobro, ti ćeš upoznati suprotnosti i vremeom ćeš otkriti da to nisu suprotnosti objekta, da, na primer, jedan umetnik fantasta izbegava matematiku ili logiku ne zato što bi nešto u njoj saznao ili imao da kaže, već zato što on instiktivno teži drugome. Po takvim instiktivnim i žustrim naklonostima i nenaklonostima sa izvesnošću ćeš poznati sitnije duše. U stvari, u velikim dušama i superiornim duhovima takva strast ne postoji. Svaki od nas je samo čovek, samo pokušaj, uzgrednik. Ali on treba da bude na putu ka savršenom, treba da teži ka središtu, ne ka periferiji. Zapamti: čovek može da bude strogi logičar ili gramatičar, a pri tom pun fantazije i muzike. Može se biti muzičar ili igrač staklenih perli, a pri tom sav odan zakonu i poretku. Čovek kakvog mi zamišljamo i želimo, kakav treba da postane prema našem cilju, mogao bi svakog dana svoju nauku ili umetnost zameniti svakom drugom. Iz njega bi u igri staklenih perli, obasjala najkristalnija logika, a u gramatici najstvaralačkija fantazija. Takvi bi trebalo da budemo - da nas uvek mogu postaviti na drugo mesto, a da se tome ne protivimo i ne dopustimo da budemo pometeni.
Tito je napregnuto gledao ka mračnom stenovitom grebenu iza koga se talasalo nebo u jutarnjoj
svetlosti. Sada je komadić kamenog grebena zasjao kao usijani metal koji se baš topi, masiv planine
nije bio oštar i odjednom je izgledalo kao da je postao niži, izgledao kao da se u topljenju spušta
naniže, a iz usijane šupljine došlo je zaslepljujuće sazvežđe dana. Istovremeno su bili obasjani
zemljište, kuća, svlačionica za kupanje i obala jezera na ovoj strani, a dve prilike, stojeći u jakim
zracima, odmah su osetile prijatnu toplotu te svetlosti. Ispunjen svečanom lepotom trenutka i
usrećujućim osećanjem svoje mladosti i snage, dečko se pružio sa ritmičkim pokretima ruku, kojima
je zatim sledovalo celo telo, da bi u zanosnoj igri slavilo svitanje dana i da bi izrazilo svoju
unutrašnju saglasnost sa elementima koji su se oko njega lelujali i zračili. Njegovi koraci su radosno i
odano leteli ka pobedonosnom suncu, sa strahopoštovanjem su ustukli pred njim. Raširene ruke su
privlačile njegovom srcu planinu, jezero i nebo. Izgledalo je da klečeći odaje poštovanje majci
zemlji, i šireći ruke vodi jezera, i da sebe, svoju mladost, svoju slobodu, svoje unutrašnje raspaljeno
osećanje života nudi na žrtvenik silama. Na njegovim mrkim ramenima ogledala se sunčeva svetlost.
Oči su mu bile poluzatvorene prema blesku, mlado lice je kao maska ukočeno gledalo u izrazu
oduševljene, gotovo fantastične ozbiljnosti.
Magistar je, takođe, bio potresen i uzbuđen svečanim prizorom dana koji sviće u toj stenovitoj
ćutećoj usamljenosti. Ali više no taj prizor njega je dirnulo i zasenilo ljudsko zbivanje pred njegovim
očima, svečana igra njegovog učenika u pozdrav jutru i suncu koje je polugotovog, čudima ovladanog
mladića podiglo kao u neku bogoslužnu ozbiljnost, a njemu posmatraču, odjednom, u jednom trenutku,
zračeći i otkrivajući otvorilo njegove najdublje i najplemenitije sklonosti, darove i opredeljenja, isto
onako kao što je pojava sunca otkrila i svetlošću prožela tu hladnu, mračnu dolinu planinskog jezera.
Mladić mu se učinio još jači i značajniji no što je dotle mislio, ali takođe tvrđi, nepristupačniji,
straniji duhu, varvarskiji. Ta svečana i žrtvena igra panično oduševljenog, bila je više no što su
nekada bili govori i stihovi mladog Plinija, ona ga je gurnula za nekoliko stupnjeva više, ali je takođe

pustila da izgleda straniji, neuhvatljiviji, nedostižniji za doziv.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top