Vojislav Radmilović Car u Srbiji čuva duh Dalmacije: Dalmatinski žegar živi na Fruškoj gori
Vojislav Radmilović, Car Bukovice koji godinama živi na Fruškoj Gori sačuvao je u Srbiji duh svoga zavičaja, rodnog sela Žegar kod Obrovca i cijele Dalmacije.
05.Jun,2018.
Zajedno sa suprugom Miljkom, sinom Milošem i Dušankom Laketom poznatijom po nadimku Dalmatinka te drugim zemljacima, Car čini izvornu pjevačku grupu “Žegar živi”.
Oni na mnogim manifestacijama srpskih zemalja, u Srbiji, RS i svijetu, u srpskim udruženjima šire ljubav prema narodnim običajima, ljepoti dalmatinske nošnje, pjesme, izvornog stvaralaštva.To su potvrdili i na nedavnom svesrpskom saboru Krajišnika “Krušedolska zvona” održanom kod manastira Krušedol.
Vrijeme je da više ne budemo stranci i strani jedni drugima, preko jedne rijeke, preko jedne planine, ili neke urvine. Borim se da budemo jedno biće od Australije, Novog Zelanda, do Vankuvera i svih drugih mjesta na svijetu gdje danas živi srpski narod – ispričao je Vojislav Radmilović u Gradiški, na jednom od svojih putešestvija, od Žegara do Fruške Gore, u misiji širenja dalmatinske kulture i običaja.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija Vojislav sa suprugom Miljkom, sinom Milošem, Savom Štrpcem i Dušankom Laketom
Car Bukovice ima, kako kaže, čarobni štap, a na njemu, češalj, ogledalo, kuburu, pištolj, viljušku, kašiku, kutiju za duvan, ogledalo i tri muzička instrumenta.
On se ne odvaja od štapa, posebno na nastupima, o njega se oslanja dok pkeva u grupi ili radi svakodnevne poslove.
– Ovakav štap je nekada u Dalmaciji imao svaki čobanin. On na štapu imade najprije sviralu na koju svira da kozice bolje brste. Onda imade i ćurlik ili frulu pa diple. Čobani su znali da sviraju ova tri instrumenta kao i ja što sam ih naučio – pripovjeda svojstvenim dalmatinskim naglaskom Vojo Car, kako ga mnogi oslovljavaju i poznaju u novom zavičaju.
– Na štapu su još kubura i pištolj od drveta. Imade i muštikla za cigaretu i kutija za duvan. Na vrhu štapa je duplja za dukate, da čobanin ima gdje da ih čuva, pa ih dade djevojci kada nađe pravu. Na štapu su još dvije drvene kutijice za novac ili važne papire. U slučaju da izgladni, čobanin na štapu ima i viljušku i kašiku – objašnjava Vojislav Radmilović koji je na Fruškoj Gori prepoznatljiv i znamenit ambasador Žegara i Dalmacije.
Trudi se da njegov život i svakodnevica što više liče ili budu identični starom kraju.
– Ovdje sam se skućio na brdu, na visu sa kojeg se daleko vidi i još dalje čuje. Uzgajam vinovu lozu, imam koze i jaradi, pčele, posadio sam smokve koje rađaju, isto kao u Žegaru. Jedino ovdje nema kamena kao tamo nego plodne njive na kojima kosim mnogo više sijena nego u Dalmaciji. Tamo su moje koze same pasle a ovdje su prave dame jer ja kosim i donosim sijeno za njih a one jedu i daju mlijeko a nigdje ne hodaju niti brste – opisuje Car svoje poslove tražeći u njima što više sličnosti sa zavičajem.
Foto: Milan Pilipović/RAS Srbija
– Izgubio sam sve u životu dva puta, prvi put 1995. godine, kada napustih rodni Žegar. Vratio sam se nazad koju godinu poslije rata, nisam mogao drugačije. Napravio sam kuću, radio kao domar u školi, formirao stado od 200 koza. Okupio sam ljude da od svojih para obnovimo školu, da ostanemo tamo odakle smo i gdje nam je srce. Nije uspjelo, nije moglo. Ponovo sam se 2010. godine vratio u Srbiji i živim kao hajduk na Fruškoj Gori – veli ovaj vjerni čuvar običaja i kulture rodnog kraja.
– Proslavili smo se tradicionalnom grupom “Žegar živi”, sastavljenom od srpskih povratnika tamo i izbjeglica ovamo, snimili smo pjesme za arhiv poznatih TV kuća, dospjeli na svjetsku listu kulturne baštine – kaže Radmilović.
On sanja da se vrati u rodnu Bukovicu, kršovit kraj u sjevernoj Dalmaciji, gdje ga znaju pod nadimkom “Car Bukovice”.
Sanja da opet živi u Žegaru, mada zna da je to gotovo nemoguće. Do tada kroz život će se oslanjati na jednu od malobrojnih stvari koja mu nije ni oteta ni spaljena, svoj pastirski štap. Kada god pređe savski most u Gradiški, već tu raste uzbuđenje jer ovo mjesto doživljava kao bratsko sa svojom Dalmacijom.
Žegar umire
U Žegaru, prije rata najvećem selu u Kninskoj krajini, gdje je živjelo tri hiljade ljudi, prizor je sumoran, kao u gotovo svim mejstima gdje su se vratili Srbi u ovom dijelu Hrvatske. Kuće bez krovova, prazne škole, zapušteni domovi, njive i putevi zarasli u korov i šiblje, nigdje nikoga…
