Kada roditelji postanu stari i bolesni...

  • Začetnik teme Začetnik teme spark
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Lako je tebi kad si "cudo samokontrole":zcepanje:


Нисам толико проклето везана за маму и тату, забога.

Осим тога, имају једно друго а и још увек прилично мрдају. Отац вечито са неким цегерима а мајка, иако погођена остеопорозом, не стаје по кући.

Најлакше је дићи све четири у вис, прогласити се инвалидом и малтретирати потомке. Такав је био мој свекар.
 
Poslednja izmena od moderatora:
iskreno verujem da su ovakvi extremi od roditelja retkost, moja iskustva su da roditelji gledaju da ne smetaju deci cak i kada im nesto stvarno fali....
a ni to nije dobro...

Ne bih se složila sa ovim jer znam dosta slučajeva takvih sebičnih, samoživih roditelja. Tipičan primer je moja baba, koja nema nikakvu konkretnu bolest, ali ne može da se kreće jer je isuviše debela, pa njene noge više ne mogu da izdrže njenu težinu. Zbog toga uvek neko mora da bude sa njom i da je dvori. Ok, ni to nije problem, razumem ja da je ona stara i nepokretna (mada se ponekad pitam da li je to uopšte istina, ili se možda pretvara jer je mrzi da hoda :confused: ). Ukoliko nešto nije po njenom odmah se dere, kuka i pravi nam scene oko totalno nebitnih stvari. U sred noći nas budi zbog gluposti (recimo pre neko veče se u 2h noću toliko derala da smo mislili da je spala sa kreveta i ne daj bože slomila nešto, a ona je samo htela da neko dođe i pritvori joj vrata). Jednostavno rečeno, teroriše nas sve redom (pogotovo tatu) i iz dana u dan je sve gora. Stvarno ne znam kako ćemo sve to da istrpimo.
 
Pišem iz veoma lične perspektive.
Znam da ću jednog dana i sam biti star i bolestan, ipak nailazim na vrstu emotivne ucene kod jednog od mojih roditelja!
Kao da nikad nisam dovoljno brižan, kako nisam sveprisutan, i upućen u zdravstvene probleme.
Pa je odjednom to postalo merilo moje ljubavi prema roditelju.
Verovato ste imali takve situacije, kada šta god uradili ili pričali uvek se sve svodi na to koliki je pritisak, puls, šećer, gvožđe, itd.
Kao da nemam svojih problema, kao da nemamo mi decu, nego samo oni. (nas jel)
Neznam, dilema je sledeća:
Svađati se, napadati u nadi da ćete dopreti do neke svesti da se svet ne vrti oko njih. (Probao i ništa)
ili,
Čutati, slušati, klimati glavom, biti "dobar" sin ili ćerka jel?

Pa ajde ako neko ima neku ideju dajte da čujemo.
Eto nadjoh slicnost s mojim roditeljima u svakom pogledu..dok mi je otac bio ziv mislim da sam svaki dan slusala o svim mogucim bolestima koje su ga snasle i akko bi s epobunila to je bilo uzasno...Dobijala sam kritike kako sam sebicna ne razumem sta je to bolest a jednom smo dosli i u sukob u smislu ti nisi nikakva cerka sve cemo ostaviti ovoj mladjoj jer ona brine uvek pita kako smo a ti si jedna hladna i bezosecajna osoba..e pa ond aotac umre od bolesti koju nije ni slutio ni uspeo da je seseti u silnom redjanju istih..sad majka...to je da slusas 24 sata samo to..bolesna bolesna i bolesna...i depresije i svadje i plakanje i opet optuzbe ovaj put upucene i meni i sestri...da je uopst ene razumemo da smo obe cudne i sl... zato eto kazem ti nisi jedini sa tim problemom a sta da radimo..kad nam umru zalicemo sto ih vis enema a sad su nam dosadni...jeste sebicno zaista da se sve mora vrteti oko njih a ja poneka dmislim da se osecaju odbaceno pa panicno skrecu paznju na sebe...nije ni to lako..ponekad pocnem d ase samosazaljevam..mislim kako imam problem i kako su me roditelji kao malu slusali i pomagali mi mogla sam s eosloniti na oca ako bi me neko zadirkivao ond akasnije u zivotu znao je d abude neki autoritet da nisam osecala strah d asam sama..a sada eto mi brinemo o njima kao o deci...a nas niko ne pita nista...izgleda tako je i ne moze drugacije...:(
 
Pišem iz veoma lične perspektive.
Znam da ću jednog dana i sam biti star i bolestan, ipak nailazim na vrstu emotivne ucene kod jednog od mojih roditelja!
Kao da nikad nisam dovoljno brižan, kako nisam sveprisutan, i upućen u zdravstvene probleme.
Pa je odjednom to postalo merilo moje ljubavi prema roditelju.
Verovato ste imali takve situacije, kada šta god uradili ili pričali uvek se sve svodi na to koliki je pritisak, puls, šećer, gvožđe, itd.
Kao da nemam svojih problema, kao da nemamo mi decu, nego samo oni. (nas jel)
Neznam, dilema je sledeća:
Svađati se, napadati u nadi da ćete dopreti do neke svesti da se svet ne vrti oko njih. (Probao i ništa)
ili,
Čutati, slušati, klimati glavom, biti "dobar" sin ili ćerka jel?

Pa ajde ako neko ima neku ideju dajte da čujemo.
Raditi po savesti i nista ne objasnjavati jer ne dopire...iz iskustva...
 

Back
Top