Kada mislite na nekog .hteli vi to ili ne hteli.Kada ma sta god da radite ,uvek vam se vracaju misli o odredjenoj osobi...I to traje,i traje...Da li je to moguce ,da vam se desava a da druga strana ne misli na vas. Tj.Da ka vama ne usmerava misli i ta druga strana,ne bi moglo toliko dugo da traje to ludilo?Jel imao neko takvo iskustvo?
Misao je svesna radnja, znači možeš da odlučiš da o nečemu nećeš više da misliš. Ja sma prva mislila, da to nije moguće. Ali, očito da nisam bila dovoljno informisana. Kao čovek, možeš sebe sasvim fino da utreniraš, disciplinuješ spartanski. Ali, treba ti čelična volja. Jednog dana sasvim fino ustaneš i odlučiš. Ja sam sasvim dugo mislila o tome. Možda sma i preterivala. Puno puta mislila na neke stvari, premotavala neke reči mi izrečene, neke stvari koje su iz mojih ustnca izašle, neke događaje, situacije, šta bi bilo, kada bi bilo...A, onda me je to pojelo. Bila sam na to slaba. I ranjiva. Pogodili su mi slabu tačku. I tu sma kriva ja, dala sma odrešene ruke i tačno je gađano u centar i an tome, što kažem ja, alal im vera, ne bi niko uspeo bolje. Sa tim sam se budila, sa tim stanjem sam išla na spavanje. Pitanja su se rojila. Odgovora nigde. Možda upravo zbog nejasnoće svega, zbog magluštine svega, zbog nedorečenosti, možda zbog svega. Možda zbog sadizma. Možda zbog nemogućnosti da prihvatim, da sma se u svemu prevarila. Mislim da mi je najteže bilo da prihvatim, da nisam bila važna. I da je sve bila farsa. Da sma slušala sve šta sma želela ili trebala slušati. U stvari, vreme...da prihvatim, da nije to ništa lično. Da se ja ne uklapam naprosto u trenutačne želje, htenja ili snove, pa ko veli siktre, naći ću onoga ko trenutačno sve hoće. A, ja sma isto sve to htela, samo mi je trebalo vreme. Da sve dođe na svoje, da upoznam nekoga bolje, da slegne sve na teme, što se kaže...
Iz nemogućnosti, iz ne objašnjenja, iz ućutkanosti...pojačavalo je moj utisak. Moj bes i razjarenost. Gnev. I to je trajalo, trajalo..Dok nisam posložila sve kockice. redosled. Motive. Dešavanja. I osobe.
Moguće je, kao nije...ja sma i dalje volela, nastojala da popravim, da razumem, da nadam se. naprosto, tako sam mislila, očekivala. A, u svemu nisam shvatala, da sam već onog dana, kada sam napravila grešku, barem ja tako doživljavam i sve impulsivno uradila, da je već taj dan stavljena tačka . Uopšte shvatal nisam buduću budućnost. Nema osvrta. Okreta. A, mene je ipak, jelo. I ja mislila sam o tome. Zato što sma znala, u čemu sma pogrešila. Gde smatram da jesam, us*ala stvar, ako zaista i jesam.
Ludilo...pa, šta znam...više kao začarani krug. tako seeb danas vidim. Kao pokraj puta, detence neko ubrljano u prašini, dok čeka da je neko uplakanu uzme u naručje i uteši na izmaku snaga. A, ja sma puno, puno pre...već bila samo suza obrisana, prah sa cipela i kaputa...Obrisana. Doduše, tada me je već i zdravlje poprilično pritisnulo, poremetilo sve...i samo em nateralo da brže u svemu tome, kao čovek naprosto, pa...Prestanem. I odustanem. Svakako prekasno, ali šta sad.
Iskustvo kao iskustvo, nikome i nikada za ne poželeti. Volela bih, samo da me to nije zdravstveno upropastilo, sa sudbinom svega drugog sam već odavno pomirena. I to je ok.
Lično, kao čoveka...Uvek će da boli me.
Greške ne postoje. Sve su to lekcije.
