... lepo, glatko, bas kako treba.
Sta ljudi rade kad je sve OK?
Kako odrzati stvari u savrsenom redu?
Cini mi se da ljudi sami sebi us*ru zivot, pocnu nesto da izvoljevaju, izmisljaju neke issues i komplikuju bez potrebe. Mislim na veze, brakove, prijateljstva...
Oduvek mi je bio interesantan taj fenomen sabotaze.
Sta vi mislite o cemu se radi?
Ja ne mogu da verujem da smo toliko nezreli.
Normalni - uživaju. Neki peti - rovare.
To kako sami /e sebe možemo, da sabotiramo, kao ljudi, ja verujem, da niko ne može.
Pošto mi još nije bilo suuuuuuuper, divno i krasno u ljubavi - ne znam kako ću da se nosim s takvom vezom - u kojoj će biti mir, harmonija. Gde će neko da me drži kao malo vode na dlanu. Neko odan, da ne moram oko ičega da se živciram, kada je poverenje u pitanju. Verovatno ću da se osećam u prvo vreme izgubljeno, šokirano, i neću verovati da je i mene baš potrefila majka Fortuna.
Sve se mislim, da tada neću umeti i moći da se snađem, jer na sve ovo drugo (što vredno nije pominjanja) je ono što ja poznajem, umem i s čim znam da se nosim.
A ondaK opet premandurim u svom umu, da valjda i to neko Nebo ima naum i neki svoj viši cilj, pa zna da se ja s tim ne snalazim baš, zbog svega što proživeh, pa ako se takav i skocka, da će me taj možda upravo svojom strpljivošću, borbenošću i ne odustajanjem od mene, uveriti u to, kako je lepo živeti i bitisati, baš u toj "koži" - nazovi - lep, miran i harmoničan život .
U globalu, meni teško idu malo promene. Bilo one na bolje, bilo na gore. Dok se ne prilagodim. Dok ja sve to ne preispitam, pohvatam. Dok se one ne ustoliče. A, kada se prilagodim, dođe mi čudno, kako sam mogla uopšte onako da živim - od pre. TaKa sam Vam ja.
