
(sve reči do sad ispisane, pa i ove, samo su zapisi spisateljkine duše i života....prelepog života....da mogu, kada se prozori sećanja isprljaju po malo da ih obrišem i gvirnem kroz njih, kada me život slomi da se podsetim gde spava snaga. Ovo je knjiga koju ostavljam u amanet onima koji hode za nama koračajući tragovima našim.....našoj deci)
KAD SEKUND NA SEKUND NALETI
Ponekad, u nekom sekundu mog vremena
Uplaši me to što ne pokazuješ osećaj.
Plaši me jer se bojim da ne osećaš ništa
Te ćutiš i kad si tu, kraj mene....jer nemaš šta reći…tada….meni
Ponekad si tako dalek...predalek
I.....ćutnja tvoja kao da ljubavi okrene ledja…..
Znaš da ledja ne volim u pogled da mi stanu
Jer nepotreba iz njih sebično i nemo govori…znaš već…
Pružila bih ruke ka tebi da nežno zagrle te,
U toplinu što kaže " tu sam" da te umotam
da lakše ti bude, da lakše mi bude...ali plašim se
Da ostaće same da u vazduhu vise....
Te ih zakopčam uz se i sebe u se
I tada… davim sve što u meni živo je, sve što progovorilo bi
Davim da udavim...a opet ga ima….a opet me ima…
Jer izvor sam…jer žena sam.
Znam da me voliš, znam sve,
I šta ćeš reći o tim ludim trenima....ali....ponekad je potrebno tako malo
Pogled, reč, osmeh….tren dodira dvoje…
Seti se u nekom svom sledećem od sopstvene ćudi ćutljivom vremenu
Seti se na sekund mog plašljivog sekunda
I to će biti dovoljno da vidimo se
Jer, znaš…..kad takav tvoj sekund na ovakav moj naleti
Tad...baš duši teško je...
PS Dobro jutro blogerski svete ...
