Ne podrazumevaju.
Ta stvar, (čast
izuzecima, koji žive sami i uredili su sebi život po svojoj meri, a vole da kuvaju..) uglavnom izgleda ovakoooo:
"Izađi samo već jednom iz kuhinje, samo mi smetaš, ja najbolje radim kad sam sam!" (strpljivim, malo nadmenim glasom)
"Gde je seckalica?" (običnim glasom)
"Pa gde stoji u ovoj kući vatrostalna tepsija? " (nestrpljivim tonom)
"Jel' ima još jaja?" (vrlo znatiželnim i slatkim tonom)
"Gde je brašno!" (oštro, mada ne i besno)
"Hej, dođi samo da mi kažeš jel' ovo so ili šećer!?" (po malo bojažljivo)
"Mogla bi bar da postaviš sto!" (iziritirano našim neradom)
"Donesi mi još krompira iz ostave!" (kao veselo-normalnim tonom)
" A pavlaka? Nisi mi rekla da nema pavlake!" (sad već sa prekorom) (ima, ali on iz nekog razloga misli daje to kiselo mleko)
"Sve sam oprao uz put, ti samo operi čaše, bojim se da mi ne puknu, tako su tanke... I tepsiju, to ne znam kako se
riba!" (vatrostalnu

)
A u kuhinji: Još za pranje: seckalica, rende, činijica u kojoj je mutio jaje, daska za seckanje. I tanjiri: "Pa valjda možeš ti da opereš sudove, ja sam
kuvao!" I escajg: " To malo, šta ti je teško, meni je to pipavo!"



