Vučić je želeo da ostavi po strani Kosovo, čak do te mere da na "svom" delu Kosova, u Severnoj Mitrovici, nije provodio nikakvu izbornu agitaciju. O tom problemu govorio je onako kao u poslednjih pet-šest godina - "borimo se do kraja za naše Kosovo kao deo Srbije", iako zapravo celo vreme nastoji otegnuti neizbežno priznanje gubitka i poput onog vlasnika psa koji svom ljubimcu reže rep pomalo, tako i Vučić nespretno priprema javnost Srbije na konačni krah.
Recimo, srpska javnost slepa je kod očiju pa ne vidi da se pregovori s EU vode bez Kosova kao dela Srbije i da će, kada jednom uđe u EU, to Srbija učiniti bez Kosova. I sve se to zna, ali se u javnosti stalno podgreva teza da se još pregovara o "statusu Kosova" koji je odavno definisan, uprkos tome što su Runada i Nauru, na muzikalni nagovor Ivice Dačića, povukli priznanje Kosova.
No, Vučić nastoji to da prolongira do krajnjih granica uzdajući se u Ruse, a sada i u Kinu. Naime, hvata se za slamku i otvoreno se zalaže za politiku "jedne Kine" kada je u pitanju kinesko uplitanje i "upijanje" Hong Konga gde u potpunosti podržava "svog brata Sija". Tu će imati probleme s Briselom, s kojim je ionako u nategnutim odnosima, zbog usporavanja pregovaračkog procesa. Setimo se da je tokom pandemije Srbija iz EU dobila nerazmerno veću pomoć nego od Kine i Rusije, ali je pomoć iz tih država prenaglašavana, a ona briselska zanemarivana i omalovažavana.