Književnost "Jutarnji doručak" Žaka Prevera - Tišina kao sudbina

Soradze

Elita
Moderator
Poruka
20.932
Sipao je kafu
U šolju
Sipao je mleko
U šolju sa kafom
Stavio je šećer
u belu kafu
Kašičicom je
Promešao
Popio belu kafu
Bez i jedne reči

Zapalio je
Cigaretu
Pravio kolute
Od dima
Otresao pepeo
U pepeljaru
Bez i jedne reči

Ustao je
I ne pogledavši me
Stavio je
Šešir na glavu
I uzeo kišni ogrtač
Jer je padala kiša
A onda je otišao
Po kiši
Bez i jedne reči
I ne pogledavši me

Tada ja spustih
Glavu u ruke
I zaplakah.


Préverova pesma ne govori samo o odlasku - ona je prizor praznine,
trenutak u kojem se sudbina ne izgovara, nego se odvija u tišini.

Onaj koji odlazi ne izgovara ni jednu reč. Njegovi pokreti su precizni,
ali bez osećanja
- sipanje kafe, mešanje šećera, paljenje cigarete. Sve
se odvija kao ritual, ali taj ritual ne donosi utehu.
On odlazi, ne osvrće se, ne objašnjava.

A onaj koji ostaje? Ne reaguje, ne zaustavlja, ne moli. Samo posmatra,
prati pokrete, dok se neizbežno ne dogodi - odlazak. Tek tada dolaze suze.
Ali suze ne menjaju ništa.

Ovo nije pesma o ljubavi, niti o gubitku u klasičnom smislu. Ovo je pesma
o ravnodušnosti kao najdubljem obliku bola. O tome kako se kraj ne
dešava u trenutku odlaska, već mnogo pre toga - u tišini koja je prethodila
poslednjem gutljaju kafe.

Préver ne objašnjava, ne analizira, ne moralizuje.
On samo postavlja scenu, a mi u njoj prepoznajemo sopstvene trenutke
tišine, sopstvene neizgovorene sudbine.


Ko je taj koji odlazi? Ko je taj koji plače?
Možda smo to svi mi, u nekom trenutku života.

:heart: :heart: :heart:
 
Najzanimljivije pitanje koje možemo da postavimo je:
da li plače samo osoba koja ostaje, ili bi mogao plakati
i onaj koji odlazi? Jer, neka tišina zna da peče sa obe strane...
Plače i osoba koja odlazi. Gorče. Jer je, možda, zadržala u sebi ljudskost.
Kada dođe do apsolutne tišine, tu je kraj.
 

Back
Top