Egon Šile
„Često dolazi jesen.Plakao bih sa pola očiju. Oduševio sam se slavnim letom i smejao se, kao što sam leti slikao za sebe belu zimu. U proleće sam sanjao o univerzalnoj muzici svih živih bića.
Do tog vremena je bilo veselja, a zatim su počela vremena dokolice i dokolice beživotne škole. Naišao sam na beskrajne mrtve gradove i oplakivao sam sebe.U to vreme sam doživeo svog oca na samrti. Moji brutalni učitelji su uvek bili moji najveći neprijatelji.Sada moram da obnovim svoj život.Najzad mogu još jednom da vidim velikodušno sunce i budem slobodan.“
O Šileu se najčešće misli u vezi sa ljudskom međutim, ako se poglčedaju njegova dela pejzaži čine punu trećinu zrelog rada. Od ranog detinjstva, Šile je tražio utehu u prirodi. Duge šetnje bile su njegov način da pobegne od onoga što je nazvao svojim "beživotnim školovanjem" i od kućnog života koji je postajao sve uznemireniji i slabiji. Šile se blisko identifikovao sa prirodom, u kojoj je video korelative za ljudska emocionalna stanja.
U tom duhu, Šile se 1911. godine upustio u seriju antropomorfnih „portreta“ drveća – projekat koji je vodio tokom naredne godine i sa manjim intenzitetom, do kraja života. Postoji bliska srodnost između grozničavih stabala iz 1911-12 i figura u Šileovim savremenim alegorijama. Oba predstavljaju izolaciju čovečanstva u neprijateljskom okruženju. Drveće je obično ukorenjeno u hladnoj, neplodnoj zemlji i obrisano na praznom, neutešnom nebu. Slabi i krhki, oni gotovo uvek zahtevaju potporne kočiće i retko nose više od nekoliko listova. „Jesenje drvo najdublje doživljavamo leti“, objasnio je Šile. "Ovu melanholiju želim da slikam." Zima i jesen su za njega bile pogubne sile protiv kojih su se drveće uzaludno, ali plemenito borilo.
Iz tog vremena je i ova slika" Jesenje sunce i drveće", koju je naslikao 1912.