Književnost Jelena žena koje nema – Ivo Andrić

bird again

Buduća legenda
Poruka
27.273
Jelena žena koje nema je Andrićeva pripovetka pisana u prvom licu jednine. Simbolično je da Ivo Andrić svoju Jelenu viđa u posebnim okolnostima i posebno kada je prigušena svetlost. Andrićeva ispovest o imaginarnoj ženi se sastoji od tri dela i to „Od samog početka“, „Na putovanju“ i „Do dana današnjeg.“Ovo piščevo snoviđenje bi se moglo tumačiti kao tri dela dana i to: jutro, podne i veče. Takođe se smatra da može da se poredi i sa godišnjim dobima kao što su proleće, leto i jesen. A najverovatnije od svega je da su u pitanju tri razdoblja u životu svakog čoveka i to: mladost, zrelo doba i starost.


digital-art-398342_1280.png



Jelena kao muza piščevog bitisanja i stvaranja​

Karakteristično je da čim se upali svetlost, priviđenje nestaje. Jelena predstavlja izmišljeno, imaginarno biće koje daje smisao piščevom životu. Zapravo ona je muza, inspiracija njegovog bitisanja i stvaralaštva.

U prvom odeljku „Od samog početka“ vidimo da pisac viđa Jelenu iznenada, neočekivano, ali veoma često. Za razliku od prvog odeljka u drugom odeljku „Na putovanjima“ pisac opisuje taj izmišljeni susret sa njom kao čudan i nezaboravan. Čak nas upoznaje sa mestom dešavanja, tj. njihovog susreta. Navodi da se to desilo u Carigradu u prodavnici krzna. „Preda mnom se prosu devičanski obasjan predeo i u njemu, velik i izdužen Jelenin lik u hodu. Ugledao sam je, kao nikad u svoj njenoj veličini i lepoti…Od tog dana više se nije javila nikad.“

Ovo se može shvatiti kao piščev nagoveštaj da ulazi u zadnje razdoblje svog života. Samim tim što mu se više ne priviđa imaginarna žena, pisac to doživljava kao kraj života na ovoj planeti. To se najbolje oslikava u sledećoj rečenici – „Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda.“
 

Jelena, kao piščevo nadahnuće​

Pisac se teško miri sa svojim odlaskom sa Zemlje, tako da nestanak Jelene nagoveštava da mu se bliži kraj. S toga on očajnički želi ponovo da je sretne. Pripovetka Jelena žena koje nema je objavljena 13 godina pre piščeve smrti. Ova misteriozna žena je verovatno bila inspiracija za njegovo stvaralaštvo. Bila je njegovo nadahnuće.

Jelenu je jednom ugledao na igranci u licu nepoznate žene. Kako je bila gužva nije uspeo da joj priđe bliže tako da se ona izgubila u masi. Sličnu situaciju je imao i na stadionu. Upravo zbog toga pisac sve češće posećuje takva mesta u nadi da će je negde sresti. Jednom čak i započinje razgovor sa njom, ali s obzirom na gužvu i galamu nije mogao pravilno da razazna njene reči. Tada napokon shvata da je nema.

Bez obzira na sve pisac se ne predaje, on čeka njeno pismo iako zna da mu neće nikada pisati. Čak ume da se trgne uvek kada čuje reč „pismo“, jer to mu predstavlja asocijaciju na imaginarnu ženu, Jelenu. „Nikada neće pisati? Ne postoji?…Dobro, neće i ne može pisati. Nikad, ali kada bi sutra osvanulo njeno pismo sa porukom…“ Vidimo da se prepiću piščeva želja i mašta sa realnošću koja je surova, jer je on sasvim svestan da nikada neće dobiti pismo od imaginarne žene.

heart-159637_1280.png
 

Jelenino pismo – mašta ili stvarnost?​

Šetajući jednom nailazi na ispisan papir i čita Jelenino izmišljeno pismo koje nikada nije ni primio. „U pismu Jelena mi javlja svaki put nešto radosno. Predlaže mi da se negde sretnemo ili me poziva da svratim na dan-dva u malo mesto na moru, gde ona letuje.“ Karakteristično je da pisac uvek prekida čitanje kada bi trebao da sopšti neki ključni podatak kao što je naziv mesta ili datum. Kao što se neočekivano pojavilo u njegovom snoviđenju tako bi misteriozno i neočekivano i nestajalo.

Čak je jednog prolećnog dana Jelena stala iza njega spustivši ruku na njegovo rame. „To je više bila misao na žensku ruku. Kao senka koja je počivala na mom ramenu, ali kao senka koja ima svoju nemerljivo malu ali stvarnu težinu i isto takvu mekoću i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svečano krut.“ Na kraju pisac konstatuje – „Opet je proleće. Bogat sam, miran i mogu da čekam… Znam da se svuda i svagda može Javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem.“

Bez obzira što je svrstana u pripovetke Andrićeva Jelena žena koje nema, ona se protivi osnovnoj karakteristici epskog dela, jer ne može da se prepriča. Nema fabulu. Ona je kao lep san koji se rečima ne može opisati. Od davnina se postavlja pitanje ko je zapravo ta misteriozna Jelena?
 
Autor te knjige - Dragoljub Vlatković (istoričar književnosti) je rekonstruisao njihov prvi susret :)
"Prvo što mu je privuklo pažnju i palo u oči bile su njene – oči. Bolje reći tamnoplava jezerca – lepa, pametna, nasmejana! .
Telo joj je bilo "čudan buket sastavljen od voća i cveća": tanak struk, savršeno vajana ramena, nevelike grudi, a prelepe kao u Afrodite (u podosta dekoltovanoj odeći), lice sa lakim rumenilom i sa malo zlatnog sjaja koji treperi kao osmejak. A oči? One su zbunjivale i zaustavljale svakog ko je u njih pogledao. I zborila je treperavim glasom. Uopšte, njeno lice i njeno biće zanosili su svakog! O Jeleninoj lepoti, međutim, svedoči i njena komšinica kojoj naš istraživač nije otkrio ime. Za Andrićevu draganu ona kaže da je bila „veoma lepa” i "mnogi momci su joj se divili", "divno je svirala na klaviru" i "kasno se udala".


Da li je stvarno “izmastana”?
misljenje @Plant ?
:think:Neko je zavirivao na moju FB stranicu ;)
:rumenko:
 
Sa pomenute stranice :)
Znam ja tu vrstu žena. One su tanke i visoke, mlade i lepe, a umne, praktične, uvek nasmejane, zvučne kao violina. Imaju sasvim jasne pojmove i određen poziv u životu. Srećne su u porodici, a kad to slučajno nisu - ne žale se. Njihove sposobnosti su iznad prosečnih, njihova osećanja mogu da izdrže svaku probu.
Njihova prirodna ljupkost stalno plamsa i, kad izgleda da će buknuti u neki veliki, izuzetni plamen, ona se stišava po nekom unutarnjem pravilu; a kad se čini da bi mogla ugasnuti, nalazi sama u sebi nove snage i plamena.
To su žene kraj kojih je svima dobro; za života svakom nešto znače, a potomstvo ih blagosilja. Ja tu vrstu žena poznajem na prvi pogled, po strukturi tela i hodu, a naročito po njihovom stalnom androginskom osmejku koji sam po sebi predstavlja neuništivu dragocenost.
Ivo Andrić

1749378266883.png

Ali, istini za volju, tu objavu nisam postavio ja (iako jeste moja stranica) već jedna profesorica književnosti :D ( bila je i na ovom forumu,.. ne viđam je odavno).​
 

Back
Top