zamet
Zainteresovan član
- Poruka
- 460
Confessio fidei
Nakon što je pokrenuo prevođenje Biblije, Lukaris je napravio još jedan hrabar korak. U Ženevi je 1629. objavio Confessio fidei (Ispovijest vjere). Bila je to osobna izjava o vjerovanjima za koja se nadao da će ih Pravoslavna crkva usvojiti. U knjizi The Orthodox Church stoji da Confessio ”pravoslavne doktrine o svećenstvu i svetim redovima lišava svakog značenja, a štovanje ikona i zazivanje svetaca osuđuje kao oblik idolatrije“.
Confessio se sastoji od 18 članaka. U drugom se članku izjavljuje da je Biblija nadahnuta od Boga te da njen autoritet nadilazi crkveni. U njemu stoji: ”Vjerujemo da je Sveto pismo dao Bog. (...) Vjerujemo da je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta Crkve. Biti poučen od Svetog Duha potpuno je drugačije nego biti poučen od čovjeka“ (2. Timoteju 3:16).
Osmi i deseti članak tvrde da je Isus Krist jedini Posrednik, Prvosvećenik i Poglavar skupštine. Lukaris je napisao: ”Vjerujemo da naš Gospodin Isus Krist sjedi zdesna Našem Ocu i tamo posreduje za nas te da samo on zauzima položaj pravog i zakonitog prvosvećenika i posrednika“ (Matej 23:10).
U 12. članku navodi se da Crkva može zastraniti, smatrajući ispravnim ono što je pogrešno, ali i da svjetlo svetoga duha može spasiti Crkvu putem napora vjernih svećenika. U 18. članku Lukaris tvrdi da je čistilište puka izmišljotina: ”Očito je da se izmišljotina o Čistilištu ne smije prihvatiti.“
U dodatku Confessio sadrži brojna pitanja i odgovore. U njemu Lukaris najprije naglašava koliko je potrebno da svaki vjernik čita Bibliju i da je za kršćanina štetno ako ne čita Božju Riječ. Zatim dodaje da se treba kloniti apokrifnih knjiga (Otkrivenje 22:18, 19).
Četvrto pitanje glasi: ”Kakav stav trebamo imati prema Ikonama?“ Lukaris odgovara: ”Od Boga nadahnuto Sveto pismo jednostavnim riječima nas uči da ’ne gradimo sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje; da im se ne klanjamo niti im služimo; [2. Mojsijeva 20:4, 5]‘ jer ne smijemo obožavati stvorenje, nego samo Stvoritelja i Tvorca neba i Zemlje te štovati samo Njega. (...) Budući da je obožavanje [ikona] i služenje njima zabranjeno (...) u Svetom pismu, odbacujemo takve postupke, kako to ne bismo smetnuli s uma i umjesto Stvoritelja i Tvorca štovali boje, slike i stvorenja“ (Djela apostolska 17:29).
Iako Lukaris u doba duhovnog mraka u kojem je živio nije mogao u potpunosti razabrati sve pogreške, njegova nastojanja da Bibliju učini autoritetom crkvene doktrine i da pouči ljude o njenim učenjima za svaku su pohvalu.
Odmah nakon što je Confessio izdan, ponovno je došlo do vala protivljenja usmjerenog prema Lukarisu. Ćiril Kontares, mitropolit Berhoje (sada Alep) i osobni Lukarisov neprijatelj kojeg su podupirali jezuiti, pokušao se 1633. cjenkati s Osmanlijama za patrijarhijsku stolicu. Međutim, zavjera je propala budući da Kontares nije imao novac. Lukaris je ostao u službi. Sljedeće je godine Atanazije iz Soluna platio 60 000 srebrnjaka za tu službu. Lukaris je još jednom svrgnut. No za mjesec dana ponovno je pozvan i postavljen u službu. Ćiril Kontares je do tog trenutka sakupio 50 000 srebrnjaka. Lukaris je ovaj put prognan na Rodos. Šest mjeseci kasnije napori njegovih prijatelja doveli su do toga da je vraćen u službu.
Međutim, 1638. koji su surađivali s njima optužili su Lukarisa za veleizdaju Osmanlijskog Carstva. Ovaj put sultan je naredio da ga se smakne. Lukaris je uhapšen i, 27. srpnja 1638, odveden na mali brod, tako da je izgledalo da će ga prognati. No čim se brod otisnuo na pučinu, Lukaris je zadavljen. Pokopan je na obali, a njegovo je tijelo kasnije ekshumirano i bačeno u more. Našli su ga ribari, a kasnije su ga prijatelji ponovno pokopali.
Još jedan dokaz da ISTINA boli
Nakon što je pokrenuo prevođenje Biblije, Lukaris je napravio još jedan hrabar korak. U Ženevi je 1629. objavio Confessio fidei (Ispovijest vjere). Bila je to osobna izjava o vjerovanjima za koja se nadao da će ih Pravoslavna crkva usvojiti. U knjizi The Orthodox Church stoji da Confessio ”pravoslavne doktrine o svećenstvu i svetim redovima lišava svakog značenja, a štovanje ikona i zazivanje svetaca osuđuje kao oblik idolatrije“.
Confessio se sastoji od 18 članaka. U drugom se članku izjavljuje da je Biblija nadahnuta od Boga te da njen autoritet nadilazi crkveni. U njemu stoji: ”Vjerujemo da je Sveto pismo dao Bog. (...) Vjerujemo da je autoritet Svetog pisma iznad autoriteta Crkve. Biti poučen od Svetog Duha potpuno je drugačije nego biti poučen od čovjeka“ (2. Timoteju 3:16).
Osmi i deseti članak tvrde da je Isus Krist jedini Posrednik, Prvosvećenik i Poglavar skupštine. Lukaris je napisao: ”Vjerujemo da naš Gospodin Isus Krist sjedi zdesna Našem Ocu i tamo posreduje za nas te da samo on zauzima položaj pravog i zakonitog prvosvećenika i posrednika“ (Matej 23:10).
U 12. članku navodi se da Crkva može zastraniti, smatrajući ispravnim ono što je pogrešno, ali i da svjetlo svetoga duha može spasiti Crkvu putem napora vjernih svećenika. U 18. članku Lukaris tvrdi da je čistilište puka izmišljotina: ”Očito je da se izmišljotina o Čistilištu ne smije prihvatiti.“
U dodatku Confessio sadrži brojna pitanja i odgovore. U njemu Lukaris najprije naglašava koliko je potrebno da svaki vjernik čita Bibliju i da je za kršćanina štetno ako ne čita Božju Riječ. Zatim dodaje da se treba kloniti apokrifnih knjiga (Otkrivenje 22:18, 19).
Četvrto pitanje glasi: ”Kakav stav trebamo imati prema Ikonama?“ Lukaris odgovara: ”Od Boga nadahnuto Sveto pismo jednostavnim riječima nas uči da ’ne gradimo sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje; da im se ne klanjamo niti im služimo; [2. Mojsijeva 20:4, 5]‘ jer ne smijemo obožavati stvorenje, nego samo Stvoritelja i Tvorca neba i Zemlje te štovati samo Njega. (...) Budući da je obožavanje [ikona] i služenje njima zabranjeno (...) u Svetom pismu, odbacujemo takve postupke, kako to ne bismo smetnuli s uma i umjesto Stvoritelja i Tvorca štovali boje, slike i stvorenja“ (Djela apostolska 17:29).
Iako Lukaris u doba duhovnog mraka u kojem je živio nije mogao u potpunosti razabrati sve pogreške, njegova nastojanja da Bibliju učini autoritetom crkvene doktrine i da pouči ljude o njenim učenjima za svaku su pohvalu.
Odmah nakon što je Confessio izdan, ponovno je došlo do vala protivljenja usmjerenog prema Lukarisu. Ćiril Kontares, mitropolit Berhoje (sada Alep) i osobni Lukarisov neprijatelj kojeg su podupirali jezuiti, pokušao se 1633. cjenkati s Osmanlijama za patrijarhijsku stolicu. Međutim, zavjera je propala budući da Kontares nije imao novac. Lukaris je ostao u službi. Sljedeće je godine Atanazije iz Soluna platio 60 000 srebrnjaka za tu službu. Lukaris je još jednom svrgnut. No za mjesec dana ponovno je pozvan i postavljen u službu. Ćiril Kontares je do tog trenutka sakupio 50 000 srebrnjaka. Lukaris je ovaj put prognan na Rodos. Šest mjeseci kasnije napori njegovih prijatelja doveli su do toga da je vraćen u službu.
Međutim, 1638. koji su surađivali s njima optužili su Lukarisa za veleizdaju Osmanlijskog Carstva. Ovaj put sultan je naredio da ga se smakne. Lukaris je uhapšen i, 27. srpnja 1638, odveden na mali brod, tako da je izgledalo da će ga prognati. No čim se brod otisnuo na pučinu, Lukaris je zadavljen. Pokopan je na obali, a njegovo je tijelo kasnije ekshumirano i bačeno u more. Našli su ga ribari, a kasnije su ga prijatelji ponovno pokopali.
Još jedan dokaz da ISTINA boli
Poslednja izmena:
