Je.bem ti život!

Da papige mogu sanjati uvjerio sam se tako što noću iznenada polude i razlete se po kavezu. Ova moja je tako slomila krila pa više ne može letjeti. Slomila je i dva prsta desne nožice pa se s teškom mukom može verati po prečkama. Nisu to sigurno neki lucidni snovi jer nije inteligentnija od ribica za prženje, ali da nešto sanja u to nema sumnje. S njom spavam u istoj prostoriji i jedina je koja može tolerirati moje strašno hrkanje. Žena me je odavno istjerala iz kreveta. Za papigu smo se odlučili jer su djeca željela neku životinju. Pas ili mačka nisu dolazili u obzir. Psi stalno kenjaju pa ti šupkom nasjednu na kauč, a o dlakama da i ne govorim. Mačke su dozlaboga pokvarena stvorenja. Ne znam zašto se ljudi toliko dive lavovima i tigrovima. Te zvijeri zastrašujućih ralja znaju samo klati, žderati sirovo meso i drijemati dvadeset sati na dan, a mogu biti i opasni. Isto tako i medvjedi. Što se mene tiče sve bi to trebalo iskorijeniti. Žirafe, vodenkonji i slonovi su ružne grdosije na koje je najbolje ne obraćati pažnju. Ima riba koje su jestive i njima svaka čast, a za one nejestive najbolje bi bilo da i ne postoje. Tu su još lisice od kojih se može zaraziti bjesnoćom, štakori od kojih se može zaraziti bilo čime, žohari i sva puzeća i leteća gamad. Pa onda gmazovi, krokodili, morski psi i zmije od kojih te obuzima strava i koje bi baš trebalo iskorijeniti do jedne vrste.
Ostaju kokoši koje nama daju jaja, krave, koze i ovce koje nam daju mlijeko i meso. Ovce i vunu. To su stvarno korisne životinje koje zaslužuju veliki respekt. Sjetio sam se hrčaka jer sam kao dijete imao jednog. Čovjek ne bi povjerovao da se od tako malenog miša prostorija može usmrditi kao da držite svinju. Sad su mi pali na pamet muhe i komaraci od kojih me pri samoj pomisli uhvati nervoza. Od životinja sam skoro još samo zaboravio čovjeka. Taj je najgori. U velikoj većini je glup, zao, dosadan i nečuveno tašt.
Kad se sve svede ovaj svijet je užasno mjesto. Pustimo sad brda, planine, livade, rijeke, mora, poljsko i vrtno cvijeće, što je sve navodno čovjeku ugodno očima. Što zapravo ima od svega toga?
Automobili, brodovi i svi mogući strojevi i uređaji koje je izumio i proizveo čovjek stalno se kvare i treba ih mukom održavati. Sve je to jedna velika gnjavaža.
Da ne govorim kolika su ogromna gnjavaža klimatske prilike. Čovjeku je u najboljem slučaju toplo i suho. Ostalo su neugodni vjetrovi, mokre kiše i ledara od snijega i tuče. Što sjevernije to veća smrzotina, što južnije to veća sparina i vrućina. Neki kažu da će u ne tako dalekoj budućnosti zbog poremećenih klimatskih uvjeta arapi i crnci doslovno plivati preko sredozemnog mora do Europe ne bi li se tako spasili, a neki kažu da to već i čine. Što ćemo onda kad nahrupe? Čini mi se da ćemo najebati ko žuti.
 
Poslednja izmena:
Depresija je, koja je najčešći okidač, mentalna bolest.
Mentalna bolest je iluzija, kako bi te stondirali drogama i napravili nesposobnim za život i vrteli pare preko toga. Depresija je stanje duše iz ovog i onog razloga
u životu. Izlaz iz toga moraš sam naći ili stavljanjem u životnu situaciju tipa stavljanje u Raj na zemlji. Zašto bogataši skoro nikad nisu u depresiji?
 
Kad sam bio mlad bio sam lijep kao Mojsije. Onako, što se kaže, božanski. Žao mi je što to nisam bolje iskoristio i bio s više djevojaka nego što sam bio. Ne zato da bih ih poje.bao nego više u onom romantičnom smislu jer su mi se neke od onih kojima sam se sviđao sviđale one i meni. Moj prvi bratić je bio anđeoski lijep. Sve je kod njega bilo skladno, a posebno su mu se isticale nebeski plave oči i duga gusta valovita plava kosa. Jedino što nije bio nešto visok. Onako jedan sedamdeset tri do pet. Znači nije bio ni patuljak. Taj je poj.ebao djevojaka i žena da im se ne zna broj. Bio je prava ku.rva. Sve dok nije zaradio triper. Kad je bio na godinu dana na Cipru je.bao je Grkinje sve u šesnaest. I to, kako kaže, sve u šu.pak. Jer da je navodno tamo takav običaj budući mlade ženske žele prije braka ostati nevine. Da se nakratko vratim o meni. Jesam, bio sam baš lijep, ali to su tempi passati. Danas sam sredovječan ku..rac s podbratkom, a i trbuh mi je sve izraženiji. Jedino što nisam oćelavio i ipak izgledam mlađi nego što jesam To je objektivno jer tako drugi kažu. Kad bih se malo doveo u red mogao bih još uvijek nešto učiniti. Jedino onda kad bih u glavi bio dobar. A to nisam. Dakle moj rođak je prašio sve redom dok nije zaradio triper. To ga je prikočilo, a ni djecu nije dobio. Mislim da je naposlijetku platio svoj promiskuitet. Danas lovi ribu. I to vrlo uspješno. Prodaje restoranima lijepe primjerke i tako čak dosta i zaradi. Što sam ono htio reći? Pobjegao sam daleko od teme. Da, žalim za dosta toga. Što sam prestao igrati nogomet već sa sedamnaest, a volio sam ga više od života. I što nisam diplomirao barem na jednom faksu od dva koja sam studirao. Kad rezimiram promašio sam život. Teško je živjeti s takvim osjećajem. Jedina radost su mi djeca. Dobro su ispala, a sad hoće li od njih nešto biti bogzna. Život vreba bezbrojnim zamkama. Ja sina potičem da ide do MUP - ovog glasnogovornika. Visok je, guste crne kose i smeđih bademastih očiju, skladno građen, perfektno zna Engleski i bio bi baš ono prezentan. S njim u javnosti MUP ne bi bio toliko antipatičan kao što to jest. Kćerka kaže da će i ona biti policajka. Samo zato što joj je stariji brat uzor. Ali ona nije za to. Prekomplicirana je i ne želi jesti voće, povrće i meso. Samo prerađeno, ono u biti - od đubreta. Paštetu, hrenovke, šunku, ćevapčiće i burek. Mala je totalno u ku.rcu. Jedino što stvarno voli osim što visi pola dana na Youtubeu jest slagati rime. U tome je neloša, ali sumnjam da će postati baš neka nova Vesna Parun ili Desanka Maksimović. A ne bih joj to ni želio. Dobre pjesnikinje su gotovo u pravilu sje.bane i histerične. Eto...samo me još zanima što će od njih biti i kakve će imati partnere. Jer, kako se ono kaže, bolje se je dobro objesiti nego loše oženiti. Ako mislite da sam se nešto nahvalio budite sigurni da mi to ipak nije bila namjera. Život mi je u banani i gadi mi se svakog sata u kojoj državi živim. Na stadionima viču s ponosom "Mi Hrvati!" A što je to dobro kod nas!? Možda to što ćemo u narednih pedesetak godina svi pobjeći glavom bez obzira u inozemstvo i što ćemo kao narod izumrijeti!? U pametne države pametnih nacija. Pi.zda mu materina! Nabijem sve naku.rac!
 

Zamjenska​

Brojao sam unatrag od 1000 i po završetku bio budniji nego prije sam legao. Morao sam pribjeći pouzdanijoj metodi. Ustajem i uzimam pokrivač, presavijam ga nekoliko puta i njime oblažem gornju plohu radijatora pod prozorom. Izvlačim ga iz gaća i polažem na ugrijano ćebe. Zagledam se na park nasuprot. Listopad je i vjetar sa stabala nosi otpalo lišće pred naš ulaz. Moj ga je zadatak izmesti, to sam dogovorio s gazdaricom za 250 kn umanjene stanarine. Mrzim to, ali s učiteljskom plaćom mora se svakako snalaziti. Prisjećam se epizode iz 2. osnovne. Prvi sat sa zamjenskom učiteljicom radili smo na štivu T.Bilopavlovića pod nazivom "Lijepa riječ i željezna vrata otvara". Starac je u parku opazio bijesnog dječaka koji na svakom koraku doživljava neuspjehe i odbijanja. Želi ga poučiti. Zamjenska učiteljica postavlja razredu pitanje:
-“Zašto se starac upušta u razgovor s dječakom?”
Ja koji svakodnevno listam djedin Vjesnik prepun pedofilskih afera ispucavam isprve:
-“Pokušava obraditi malca da mu ga ******!”
U razredu nastaje tajac. Zamjenska je luda od bijesa. Izvodi me za uho iz učionice i odvodi u garderobu. Skida mi gaće i tankim me prutom nemilosrdno šiba po turu. Ja onako pognut, dok ona udara, kroz svoje noge vidim njezine dlakave snažne bedrušine pod suknjom .Diže mi se uslijed bičevanja. Zamjenska osjeti neobičnost situacije, prekida lupanje i staje preda mnom. ****** mi je napet ko puščica. Ona ga uzima za glavić s dva prsta i ogoli povukavši kožicu nadolje:
-“Ti prokleti mali pervertitu!”Okreće se i ostavlja me samog u garderobi.
Lijepo mi se zgrijao, a bogme i podigao.Drkam na zamjensku iz osnovne. Na njezine dlakave noge i šibu po mojem dupetu. Svršavam. Osjećam da ću zaspati kao dojenče. Napokon.
 
U nizozemskom filmu "Furija" Hannah Hoekstra glumi Tiny. Tiny je uistinu prava furija, gdje ugazi nogom tu trava više ne raste, a koga zakači jezičinom bolje mu je da ga tog momenta nije ni bilo. Bakin zet bio je pravi pandan Tiny. Furiozan lik koji se nije zaustavljao i koji je gazio sve pred sobom. Ni ono malo vremena koje bi proveo kući oko ručka, jer radio je od ranog jutra do mrkle noći, nije provodio u miru. Ako je u kuhinji bilo muha sve bi ih potamanio pljeskanjem ruku. Brzina i refleksi su mu bili munjeviti.
A baki su muhe strašno išle na živce. Kome ne. Pokušavala je i ona to isto kad bi bila sama, ali nikad joj nije uspijevalo. Pljeskala je za muhama i sve govorila:
"Kako on to!? Kako on to!?"
U to vrijeme bio sam sasvim mali. Spavao sam u sobi s bakom. U kupaonici pored iz slavine je kapala voda. "Tok...tok...tok". Baka bi se digla iz kreveta bolje zavrnuti slavinu. Zatim bi ponovo legla. Ali kao za vraga "tok...tok...tok" bi se nastavilo.
Volio sam je zajebavati pa bih coktao jezikom u pravilnim razmacima. Ona je šizila. Mislio sam da sam strašno lukav i pametan. Puno godina kasnije, baka je već bila pokojna, prisjećajući se toga shvatio sam da je na moje coktanje, nastavljala "šiziti" tek onako da bi meni bilo zabavno jer je dobro razumjela što radim. Kao što mi je znala prepričavati u beskonačno jednu te istu priču o nekom zecu čiji je kraj meni bio nekako baš zgodan i oduševljavalo me je kako bi ona to ispričala. Bila je to jako dobra baka, ali njezin zet svojom furioznošću znao je baš izbezumiti. Ona je po karakteru bila blaga i smirena. Sve ono čemu je on bio prava suprotnost. Drugi bakin, mlađi unuk, sasvim je potegao na oca. Imao je dvije ili tri godine i nikako se nije mogao pomiriti da na svojem triciklu ne može dalje od stepenica pa se nekoliko puta baš sjurio prema dolje. A dolje su bila ulazna vrata u stan. Pa se je eto jednom našao niz stepenice kroz stakleni dio vrata ravno na ulicu. Bio je to nevjerojatan let. Kad bi se razbio nije nikad plakao nego je uvijek tražio nove i nove opasne ludorije. Neću pričati u kakvog je čovjeka izrastao. Netko bi se mogao silno sablazniti. Recimo samo to da je jednom dok je pohađao srednju školu natjerao pravog pravcatog magarca, tovara, kroz školska vrata u svoj razred. Ili još samo i ovo kad je lokalnog kepeca, popularnog mjesnog redikula zvanog Štrumpf, nagovorio da pred početak nastave Hrvatskog jezika s njim sjedne u klupu. Usukanoj profesorici to je izazvalo, ma malo je kazati, pravi šok. Štrumpf je imao oko pedeset godina.
"Tko ste vi gospodine i što radite ovdje?" - pitala ga je zabezeknuto.
"Ja sam novi ucenik." - mirno je odgovorio Štrumpf.
 
"Ja sam novi ucenik." - mirno je odgovorio Štrumpf.
Mirno je i sedeo. Sedeo je i sedeo u zadnjoj klupi sve dok ga nije ščepao Zadnjoklupaš demon.
To je demon koji tera na pobunu, pa je Štrumpf počeo da dobacuje profesorici.
Završavao je njene rečenice uveseljavajući društvo u razredu.
"I tako je Tin Ujević tražio od izdavača da mu pošalje..."
"...bombu kašikaru" dovršavao je Štrumpf...
" Nakon što mu je iz tiskovnice izašla zbirka pjesama, Ujević se..."
"... usrao od sreće"

Nije mogao da se suzdrži, a profesorica nije mogla da ga izbaci sa nastave jer to nije u skladu sa konvencijama o pravima deteta.
Znao je Štrumpf da nije u redu to što radi, no demon je bio jači.
Bili su to najsrećniji časovi njegovog života.
Regresija ponašanja mu se poklopila sa regresijim stasa i on je bio svoj na svome.
 

Back
Top