Je.bem ti život!

Da papige mogu sanjati uvjerio sam se tako što noću iznenada polude i razlete se po kavezu. Ova moja je tako slomila krila pa više ne može letjeti. Slomila je i dva prsta desne nožice pa se s teškom mukom može verati po prečkama. Nisu to sigurno neki lucidni snovi jer nije inteligentnija od ribica za prženje, ali da nešto sanja u to nema sumnje. S njom spavam u istoj prostoriji i jedina je koja može tolerirati moje strašno hrkanje. Žena me je odavno istjerala iz kreveta. Za papigu smo se odlučili jer su djeca željela neku životinju. Pas ili mačka nisu dolazili u obzir. Psi stalno kenjaju pa ti šupkom nasjednu na kauč, a o dlakama da i ne govorim. Mačke su dozlaboga pokvarena stvorenja. Ne znam zašto se ljudi toliko dive lavovima i tigrovima. Te zvijeri zastrašujućih ralja znaju samo klati, žderati sirovo meso i drijemati dvadeset sati na dan, a mogu biti i opasni. Isto tako i medvjedi. Što se mene tiče sve bi to trebalo iskorijeniti. Žirafe, vodenkonji i slonovi su ružne grdosije na koje je najbolje ne obraćati pažnju. Ima riba koje su jestive i njima svaka čast, a za one nejestive najbolje bi bilo da i ne postoje. Tu su još lisice od kojih se može zaraziti bjesnoćom, štakori od kojih se može zaraziti bilo čime, žohari i sva puzeća i leteća gamad. Pa onda gmazovi, krokodili, morski psi i zmije od kojih te obuzima strava i koje bi baš trebalo iskorijeniti do jedne vrste.
Ostaju kokoši koje nama daju jaja, krave, koze i ovce koje nam daju mlijeko i meso. Ovce i vunu. To su stvarno korisne životinje koje zaslužuju veliki respekt. Sjetio sam se hrčaka jer sam kao dijete imao jednog. Čovjek ne bi povjerovao da se od tako malenog miša prostorija može usmrditi kao da držite svinju. Sad su mi pali na pamet muhe i komaraci od kojih me pri samoj pomisli uhvati nervoza. Od životinja sam skoro još samo zaboravio čovjeka. Taj je najgori. U velikoj većini je glup, zao, dosadan i nečuveno tašt.
Kad se sve svede ovaj svijet je užasno mjesto. Pustimo sad brda, planine, livade, rijeke, mora, poljsko i vrtno cvijeće, što je sve navodno čovjeku ugodno očima. Što zapravo ima od svega toga?
Automobili, brodovi i svi mogući strojevi i uređaji koje je izumio i proizveo čovjek stalno se kvare i treba ih mukom održavati. Sve je to jedna velika gnjavaža.
Da ne govorim kolika su ogromna gnjavaža klimatske prilike. Čovjeku je u najboljem slučaju toplo i suho. Ostalo su neugodni vjetrovi, mokre kiše i ledara od snijega i tuče. Što sjevernije to veća smrzotina, što južnije to veća sparina i vrućina. Neki kažu da će u ne tako dalekoj budućnosti zbog poremećenih klimatskih uvjeta arapi i crnci doslovno plivati preko sredozemnog mora do Europe ne bi li se tako spasili, a neki kažu da to već i čine. Što ćemo onda kad nahrupe? Čini mi se da ćemo najebati ko žuti.
 
Poslednja izmena:
Kliknite za proširenje...
Najbolja sekvenca iz filma "Sati" jest kad dvojica klipana s majkom sjede na sofi nasuprot njihove tetke Wirginie Woolf(Nicol Kidman), pogledavaju se i jedva susprežu eksploziju smijeha promatrajući sjebanu i odsutnu Wirginiu. Kako je to glumački fantastično izvedeno gotovo je za nepovjerovati.
Nevezano za ovo gore. Kad te život stisne sa svih strana i najradije bi stavio omču ili prerezao žile, kako kaže jedan poznanik kojem nisu strane takve okolnosti, "sad nema onog iz djetinjstva 'ja se više ne bih igrao' ".
Postoje rođeni ubojice, natural born killers, jer kako drugačije objasniti da jedan trineastogodišnjak upadne u školu naoružan do zuba i hladno smakne sve koji mu se nađu na putu.
Postoje isto tako i rođeni samoubojice.
Što ne znači da ovi prvi za života moraju krenuti u ubilački pohod. Isto tako niti ovi drugi za života ne moraju izvršiti suicid.
Devedesitih sam početkom svibnja igrao rukomet na memorijalnom turniru u J., gradiću na moru. Po završetku utakmice većina protivničkih igrača, onako vrući od igre, svukli su se do gola i potrčali skočiti u more. Šok koji su doživjeli očitovao se u krikovima i uzvicima neugodnog iznenađenja.
More je još jebeno hladno.
A hladne kupke i uranjanje tijela u smrzotinu navodno je izvrsno za liječenje depresije.
Postoji bezbroj bakterija i virusa, tumora, i na kraju cancera, koji vrebaju čovjeka dok je živ. Po meni je najgora bakterija Mycobacterium leprae, virus HIV-a, tumor na mozgu i rak kostiju ili leukemija. Tu su i drugi načini na koje čovjek može skončati ili biti teško ranjen. Izgubiš ravnotežu i pri padu udariš u zatvoreni prozor, staklo se razbije i prereže ti vratne žile. Dok krv šiklja na sve strane ti krkljaš do smrtnog hropca. Jako neugodan prizor i neugodna smrt. Oduševljeni si posjetitelj američkog Nacionalnog parka Smoky Mountains i kad si na rubu ponora da bi sve bolje razgledao neki psihopat iz grupe dobije snažan poriv da te tek malo pogurne laktom i ti se strovaljuješ u slobodnom padu, mlataraš rukama i nogama ne bi li kako poletio, ali nema šanse. Satreš se dolje duboko o stijene poput rajčice.
Jutros sam vješao rublje. Dva kata ispod su nekakve plastične strehe. Jako neukusni građevni dodatak prizemljaša koji su garaže preuredili u apartmane. Na strehama se obično sunčaju ugojeni mačori. Ženkama po svemu sudeći ne dopuštaju da se približe njihovom ugodnom mjestu. Jedan ružan smeđi gad ispružio se baš ispod mojih špaga. Tiho ostavljam posao i odlazim u kupaonicu pa do vrha vjedro napunim hladnom vodom. Vraćam se do konopaca, vrlo oprezno, baš u maniru tih antipatičnih štetočina, i naglo prevrćem vjedro. Okupam ga do posljednje dlake. On skoči barem metar u zrak i dade se u bijeg. E jesam ga!
 
Moj je pok. djed bio dobar čovjek. Volio je životinje pa tako, mislim, i ljude. U više navrata doveo bi u kuću štenca, ali ga baka nije mogla dugo trpjeti. Kad bi u dvorištu krpao mreže znao sam u njegovoj blizini raditi čučnjeve s kućno izrađenim utezima od betona na ramenima. Tome se je smijao, nije mogao razumjeti, i znao bi prokomentirati "neka idem kopati zemlju".
U vrtu je bila debela, široko razgranata marelica koja je u lipnju toliko obilno rađala da su se od težine plodova lomile grane. Bratići i ja nismo do njezinih plodova puno držali. Služili su nam za gađanje jedni drugih, a ponekad i mačaka. Možda bi je više cijenili da smo znali kako će četvrt stoljeća kasnije 1 kg stajati na tržnici 40 kn, a onih sušenih i do 120. Bilo nas je petero. Dva među nama značajno mlađa uvijek bi i na svaki način nagrabusili. Pravili smo puhaljke od antenskih cijevi, a municiju mijesili od gline. Praćke da i ne spominjem. Bilo je rata.
Čovjek je životinja koja ne može bez sukoba čak i onda kad se igra. To joj je u prirodi. Muškarci vole oružja svake vrste, a žene im kvocaju protiv ovih i onih dok na kraju ne popizde. To je nepromjenjivi princip.
Mama kupila traktora(tenk), mama ljubila morona(odgajala malog ubojicu), mali postaje krokodilski psihopat i na kraju ide u rat.
 
Eto. Hodam ja tako nogostupom do obližnjeg marketa. Dug je taj nogostup. Gledam u pod. I dobro je što gledam tako jer je na svakom drugom koraku pseći izmet. Znam to. Puno je pasa u susjedstvu, ali nema tko za njima kupiti. Nosim smeće u obližnje kontejnere. Dupkom su puni i nemam ih zašto otključavati karticom. Posvuda su vreće sa smećem uokolo, a neke su razderane pa se smeće rasulo. To su bile mačke. Puno je mačaka u susjedstvu, a nema ih tko rastjerati jer je čovjek koji ih je strijeljao zračnicom umro prije godinu dana. Ja sam doduše u istu svrhu kupio praćku, ali sam bio neprecizan pa sam odustao. Stižem u market. Šefica me pozdravlja s "dobro jutro". "Dobro jutro!" ja odzdravljam iako nisam uopće raspoložen. Idem do pulta s kruhom. 'Koliko će mi danas trebati'?, mislim. Odlučujem se za pola Francuza i strepim u sebi hoće li ga prodavačica ščepati golom rukom kako nekad običavaju. Dobro je. Uzima ga s vrećicom i spretno stavlja u škarniclu. Uzeo sam još i mlijeko. Vraćam se drugim putem kući. Posvuda su lokve od kiše. U jednoj plitkoj pljaskam kako bih s đonova isprao blato. Cijelim putem sam mislio o temi "Volite li život?" Mislim si kako je to pitanje u *****, a odgovori na njega posve nezanimljivi. Mene puno više zanima " Ima li života nakon smrti?", ali bojim se otvoriti takvu temu da me moderatorice ne zakače svojim pandžama. Pitam se jesu li za taj posao plaćene. Lako moguće. Tko bi se toga prihvaćao zabadava i po cijele dane iščitavao postove!? Ja sigurno ne. Ma ne bih ni da me plate.
Još jedan usrani dan je predamnom. Pitam se dokle mi je tako izdržati. Sjetim se Rakićevih stihova:
"...vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
kao bik pogođen zrnom posred čela
što u naporima uzaludnim pada
dok iz njega bije krv crna i vrela..."
 
Komunikacija unutar veze...hm...hm
Što vam o tome, dragi, može kazati jedan mudar sredovječni gospodin? Jer to sam valjda jelte ja koji se, sad s ove vremenske distance, može osvrnuti na vrijeme unazad dvadeset godina. Kao, što kažem, mada sam se trudio biti slatkorječiv i silno intelektualizirati moja prvenstvena motivacija bila je otpočetka utrti put do gaćica moje buduće supruge, a tada, jelte, jedva punoljetnog curetka. Ona je slušala, a ja sam kao stariji mnogo i naširoko govorio. Bila je moj strastveni slušatelj. Na romantičnom mjestu u parkiću na klupi s koje se pružao pogled na more, a na kojoj sam joj prvi put, i mnogo puta nakon toga, uvalio jezik, udvarao sam se time da bih odglumio iskusnog morskog vuka i moreplovca. Razgovor je po sjećanju, dok sam gotovo mogao namirisati njezinu mladu čuču, tekao otprilike ovako:

-Vidiš li odavde kako se mreška more?-
-Da.-
-Već dok sam bio mlad jedriličar početnik u klasi optimist to lagano mreškanje mrzio sam više od svega jer mi tad brodica nije mogla "letjeti". Više sam zato volio snažna juga i bure.-
- Nisi se plašio da bi tako izgubio kontrolu nad jedrilicom i da bi te ona mogla odvesti na otvoreno opasno more?-
- O, ne! To nikako! Ja sam se s morem vrlo rano potpuno srodio.-
- Nego zašto ti tako nategneš čarape kad si u kratkim hlačama(to joj se očito nije odviše sviđalo)?-
-Znaš da sam sportski tip. Mi smo navikli dobro štititi gležnjeve. Stara je to navika još dok sam planinario. Svladao sam sve okolne brežuljke i vrhove.-
- Pa to mi se i ne čini tako velikim pothvatom budući da je i najviše brdo tek na tristotinjak metara nadmorske visine.-
-Da, ali zaboravljaš da je gore uokolo po kamenjaru sve puno poskoka.-
-Užas! Kako si se nosio s tim? Ja bih umrla od straha.-
-Ja se nikad ničega nisam bojao. Zgnječio bih gojzericom ljutici glavu dočim bi mi se našla na putu. Koliko sam tako ubio zmija ne zna im se broj.-

I sve tako. Mogao sam i znao sve i na svako pitanje davati briljantan odgovor. Bila su to sjajna vremena dok me je slušala s udivljenjem, a ja sam, zahvaljujući svojoj gorljivoj razgovorljivosti dobivao od nje sve što sam mogao poželjeti. Najviše sam joj volio prilaziti straga budući je imala guzicu, baš ono što bi se reklo, za izgubiti glavu.
No kakva je komunikacija sada kad sam potrošio sve kredite.

-Hoćeš li mi dati *****?-
-Evo nije nego sve trčim.-
-Ali imaj milosti, strašno mi se digao *****.-
-Lupi mu dvije čvrge, brzo će ti opasti.-
-Pa dobro jel' se tebi ikad **** ***** ti materina?-
-**** ali ne s tobom. Pa više se ni ne pereš.-
-Oprao sam se jučer. Neću valjda svaki čas trčati pod tuš. Osim toga ja za razliku od tebe, volim kad se tebi među nogama može oćutjeti dobar prirodan vonj.-
-Gadiš mi se!-

Eto, komunikacija nije kao u početku "unutar veze". ******* je općenito ključ, a ja sad dosta drkam. Nisam zbog toga sasvim sretan, ali predmnijevam da je tako kod većine starih parova. Inače sam po prirodi filozof. Sve se s vremenom potroši. Panta rei.
 
Strohov 80% alk. mali dnevnik jedne velike depresije

Sin

-Zašto ti ne gledaš oko sebe, more, stabla, otoke, brodove nego samo hodaš pognute glave?-
- Baš ništa me od toga ni najmanje ne zanima.-

Brat

-Hoćeš li sljedeći tjedan doći do mene pa ćemo otići do Don Josipa u R. da položi na tebe ruke?-
-Ne vjerujem u te stvari. Bilo bi uzaludno.-
-Nije vjera novčanik. Ne možeš ti nju izgubiti nego se poljuljala.Vratit će se ona tebi.-
- Postao sam uvjereni ateist -

Zubar

Sjetio sam se jedne zgode u ljekarni. Došao tip, onako prilično krezub, ali po svemu sudeći ima još poneki kutnjak i pita magistru:

- Jako me boli zub. Imaš li nešto? -
- Odite kod zubara. Sad Vam gore radi. -
- Samo mi njega ne spominji. -

Biskup

U župi se predstavio novi Biskup i propovijedao u crkvi najmanje sat vremena. Sjedim u čekaoni s nekoliko staraca i među njima jedna žena očarana novim biskupom i sve priča:
- Kako je jučer govorio.Koji krasan čovjek! Kako je samo pametan. Baš je pametan naš novi biskup. -
Gledam starca nasuprot. Znam da je bivši udbaš i da mu kuha. Samo čekam kad će popizidit'.
- E moja gospođo, nitko nije baš tako pametan.-

Glava

Šetam ja jutros žustro jer sam shvatio da sam gotov ako se ne pokrenem. Susrećem na biciklu prvog brata. Pozdravljam ga i mislim u sebi: " Koja glava."
Nešto kasnije susrećem drugog brata(starijeg) kako šeta s psom. "******, što su stariji sve više sliče jedan drugom. A i otac im je imao pravu konjsku mutriju."

Terapija

Pišem pred neki dan jatru poruku: "Ova mi terapija nikako ne odgovara. Jutra su mi mučna, a od anksioznosti jedva izlazim do obližnjeg marketa. Ako bih i došao do Vas ne bih Vam znao reći više od ovog. Molim Vas ako imate neku ideju za drugačiju terapiju, idu praznici, napišite mi nalaz da uđe u sustav kako bih kod LOM-a mogao podići nove lijekove.
Poruka ostala visiti u zraku. Trpam se i dalje tabletinama od kojih nema nikakve koristi.

Život

Naziva me kolega bolesnik s kojim sam ležao na Psihijatriji. Javljam se čisto da mu udovoljim jer mi se ne da vrtjeti uvijek isti razgovor. I on je već dugo na zastrašujućoj terapiji s Leponexima i svim ostalim sranjima. Boderline. I kaže:
- Znaš li ti da ćemo mi zbog ovoga svega što uzimamo živjeti najmanje deset godina manje nego ostali svijet.
- Znam. -
I mislim: " A i za to me živo zaboli *****."

Kanta za napucavanje

Jučer se skoro tukao za meso i pored ostalog kupio kilo i pol telećeg vrata za pečenje. Danas se lijepo ispekao s krompirima i kad je žena počela dijeliti meso vidim odvaja meso od kostiju i stavlja djeci u tanjur. I to je u redu. Neka djeci uvijek ide najbolje od svega. Ali ono što me je na neki način štrecnulo jest da je i sebi u tanjur stavila čisto meso, a meni ostavila same kosti. Po tome zaključujem da me više ne **** ni dva posto. Dobro, nisam više u razvoju, a nisam ni ja lud za njom. Šutim, glođem kosti i žderem krompir. Ona i mala jedna duša i jedno tijelo. Kako mi žuga žena tako i mala. Jučer me nakon što sam se vratio iz grada s punim vrećama napale što sam sebi kupio duhan. Na to nisam prešutio:
- "***** Vam materina što sam ja vama ovdje. Kako vas nije sramota!? To je jedino što ja kupujem za sebe. Kad vi odete u dućan i ispeglate karticu na pizdarije onda nikom ništa." -
Mali je priča za sebe. Taj ne **** puno nikoga od nas. Dok mu je sve servirano i ima svoju sobu s kompom njemu sve štima. Nema nikakvog razloga za protest. On se još nije svrstao. Spava do 13h. Kad ustane iz kreveta mi smo s ručkom već gotovi. Kaže mu majka:

- "Pa dobro B. kako možeš tako?" -
A on će: - "Je l' bitno?"-
Ona: -"Bitno je, bitno."-
On: -" E pa nije bitno!"-

Jesam li zbog svega toga u depresiji? Mislim da zbog toga nisam. Kupim, donesem i odradim što mogu, a tako sam činio i uvijek, bio ili ne bio u depresiji. Ionako sam već odavno stranac.

Svi smo još u blagovaonici. Mali jede i kao iz vedra neba će:
- "Protiv koga su se borili Partizani? Komunista?"-
Očito je nešto propustio iz Povijesti ili još nisu došli na to.
Kažem mu:
-"Oni su bili komunisti."-
A on će:
- " Protiv koga onda"? -
Žena će mu:
-"Protiv Talijana, Nijemaca i Turaka".-
****** da Turaka.
Onda su se njih troje počeli prepirati oko neke čokolade. Ispostavilo se je da je to Rafaello.
Kad se je prepirka utišala mali pita:
-" Je li bilo ovakvih čokolada za vrijeme Tita?"
Nisam više ništa govorio, ali sam nekoliko puta gromoglasno prdnuo i to im se nije svidjelo.
 
Osjećate li se nakon drkice usamljeno, potišteno i, kako nam to vele katolički ispovjednici, kao da ste gurnuli Boga od sebe? Mislite li i osjećate da je drkica grijeh, bilo da ste mlad čovjek u pubertetu, mladić bez partnerice ili jednostavno supružnik kojemu je u seksualnom smislu sve drugo osim toga gnjavaža?
Isto pitanje se odnosi i na pripadnice ženskog spola.
Ili opet da je drkica, kako nas to poučava "legendarna" Louis Hay, svakako dobra i poželjna aktivnost koja donosi benefit u raznim prigodama, a naročito u liječenju i otklanjanju migrene?
Kakav imate općenito stav prema tome?
Je li opravdan bijeg mojeg kolege iz školskih dana koji je to običavao raditi u gusto obraslom mjesnom parkiću kad ga je u tome zatekao rigidni crkvenjak? On je tad, naime prema njegovom pričanju, jedva uspio navući hlače i dao se u trk dok je ovaj izdirući pritom bijesno pogrde pojurio za njim. Taj mi prizor zbog svoje bizarnosti nikad nije izblijedio u sjećanju. Mogu zamisliti, i poznavajući aktere, donekle razumjeti teške riječi koje su tu pale s crkvenjakove strane, ali nikako to što je za dječakom pojurio. Što je mislio napraviti? Istući dječaka ili što? Je li u tome bila omraze na "grijeh" ili mu je pak u nesvjesnom dijelu uma bijes izazvao sasvim suprotan osjećaj. To da ga je podsjetio na ono "grešno" čemu i sam pokatkad pribjegava. Nikad nećemo znati.
U svakom slučaju drkica kod različitih ljudi prečesto izaziva različita, delikatna i suprostavljena čuvstva bez obzira što mislimo da sve znamo o psihičkim mehanizmima koje je pokreću.
 
Što može muškarac kad ostane bez posla. Polako, ali sigurno, postati šonja i papučar. Žena preuzima glavnu riječ.
Jutros šonja ustao u 6h, oprao suđe od sinoć, pospremio kavez za kurčevog papagaja za kojeg ne vidi dana kad će odapeti, napravio djeci gablec za školu, otišao u špeceraj, oteglio bocu plina, pozdravio pijance ispred marketa, sjeo u automobil i otišao na benzinsku napuniti gorivo i provjeriti gume, po povratku kući posložio rublje od jučer i skoro pa gotovo za danas.
I sve s mislima na cugersku družinu pred marketom. Kako bi bilo sjajno pridružiti im se i započeti dan s unučićem mirogojčeka pa u toku dana nastaviti s utakanjem piva. Mislim da mi na kraju ne gine takva sudbina. Popizdit ću kad tad. Zašto uostalom ne!? Ostaje mi još u najbolju ruku nekih četrnaest godina. Pa zašto ih onda ne proživjeti kao hadžija.
 
"Kako beogradska djeca prepričavaju lektiru" kruži internetom već neko vrijeme, a svojevremeno ih je objavio i poprilično ozbiljni srbijanski dnevni list "Glas javnosti".

"Proces", Franz Kafka

Tipa uvate drotovi bez razloga, drkaju ga kroz celu knjigu i na kraju ga sjebu do koske.
 
LEGENDARNA ZADAĆNICA FILIPA G., BJELOVARSKOG GIMNAZIJALCA (08.11.2001)

Gdje Leje se kupusa zbiše
I zora ih rumenom vodom zali
Zeleno vime siše
Materi klenić mali

“Moj doživljaj poezije Sergeja Jesenjina”

Vrlo je teško objasniti pjesmu poput ove. No to ipak nije problem samo ove pjesme nego općenito svih pjesama Sergeja Jesenjina. Budući da sam već napisao ovu pjesmu na početku, lako je zaključiti da ću se u ovoj zadaći usredotočiti upravo na nju.

Prvo ću napisati ponešto o svojim razlozima zbog kojih sam odabrao ovu pjesmu. Sve je počelo kad sam danas došao u školu i saznao da pišemo školsku zadaću iz Hrvatskog. To mi je probudilo sjećanja na prošli sat Hrvatskog kada je profesorica najavila pisanje, ali ja sam očigledno zaboravio. No dobro. Neposredno prije Hrvatskog imali smo sat filozofije na kojem mi je moj prijatelj i suradnik Josip dvornik rekao da ima nekakvu knjigu od Jesenjina. Ta vijest me je iznimno obradovala zbog toga što sam u toj knjizi prepoznao materijal za svoje novo djelo iliti ovu zadaćnicu. No dobro. Moram priznati da sam prelistao cijelu knjigu koja je puna Jesenjinovih pjesama.

U početku sam planirao odabrati pjesmu slučajnim otvaranjem knjige ali bih uvijek otvorio neku dugačku pjesmu, pa sam naposljetku odustao od te metode “Slučajnog odabira”. Tada sam krenuo u potragu prema naslovu. Pokazalo se da ima desetak pjesama sa vrlo zanimljivim naslovima ali i velik broj onih bez naslova. Prvo moram napomenuti da su ove sa zanimljivim naslovom sve dugačke pa sam bio prisiljen odustati i od toga. Preostalo mi je jedino da obradim pjesmu bez naslova. Izbor je pao na ovu koja se nalazi iznad naslova ove zadaće. Zašto? Iskreno rečeno glavni (i jedini) razlog je njezina dužina. Zauzima samo četri reda u knjizi, pa tako i u mojoj bilježnici. Pjesma je vrlo nerazumljiva za mladog mladića poput mene. No unatoč tome ja ću pokušati opisati svoj doživljaj ove pjesme. Kao prvo, ova pjesma govori o nekakvom kupusu i to je ustvari jedino što ja razumijem u njoj. Sada ću pokušati obraditi svaki stih zasebno.

Tako ću možda uspjeti shvatiti značenje cijele pjesme u ukupnosti. Prvi stih: Gdje leje se kupusa zbiše. Što reći o ovom stihu? Kao prvo, ne znam šta su leje. To me podsjeća na riječ aleje, što su ustvari nekakve ulice, pa onda pretpostavljam da su to ustvari redovi kupusa. Već sam nešto postigao; preveo sam prvi stih. Gdje redovi kupusa se zbiše. Sada je krajnje vrijeme da prijeđem na drugi stih koji glasi: I zora ih rumenom vodom zali. Moram priznati da mi je ovaj stih razumljiv. Govori vjerovatno o tome da je kupus vlažan od rose pa izgleda rumeno kada je u zoru izložen prvim zrakama sunca koje dolaze iz smjera Japana. Još jedan stih je riješen ali činjenica je da stvari sada postaju gadne zbog toga što su preostala dva stiha stvarno ružna. Treći stih: Zeleno vime siše. Šta bi sad to trebalo značiti? Vime imaju krave, koze, ovce…, ali kakve to veze ima sa kupusom. Još piše i da je to vime zeleno, što je apsolutno nemoguće.

Recimo da sam sada gotov sa ovim stihom, ali kao da i nisam zbog toga što sam doživio potpuni debakl u pokušaju objašnjavanja ovog stiha. Nisam baš optimist u slučaju prevođenja idućeg stiha ali barem ću pokušati, zato da ne ispadne da nisam hrabar. Četvrti, a samim tim i zadnji stih glasi: Materi klenić mali. Svaka normalna osoba će bez većih problema zaključiti da je ovaj stih abnormalan i deformiran i da ga ne može nitko prevesti. Vrijeme je da nešto napišem nešto o ovoj pjesmi u njezinoj cjelokupnoj obuhvatnosti. Ova pjesma je dosta nerazumljiva. Što je uzrok? U knjizi piše da je ovu pjesmu preveo neki Golob. On je ovu pjesmu tako dobro preveo da ja imam osjećaj da bi ju mnogo bolje razumio na Ruskom jeziku. To je pomalo žalosno. (*) Žalosno je i to što sam već malo previše napisao o Jesenjinu pa se nisam uspio osvrnuti na probleme u svijetu, i u Bjelovaru, u zadnje vrijeme. Što bi Jesenjin rekao da vidi što se sada događa? Bombe padaju na sve strane, Antrax na svakom koraku. No to su ustvari manje važne stvari za čovjekov opstanak.

Važno je to što se Đordan vratio na parket. No to ima i svojih negativnih strana. Opet će vrtoglavo porasti prodaja Đ-ordanovih tenisica (ovako je rastavio riječ Đordan, op.a.). Svi znaju zašto je to loše. Postoji i dobra strana napada na Afganistan. Tamo je donedavno glavna grana proizvodnje bila proizvodnja droge. Sad se talibani ne mogu koncentrirati na to. U Bjelovaru se u zadnje vrijeme gradi obilaznica. Svi ljudi imaju barem jedan bubreg, a ako ne onda nisu ljudi. Kada su bubrezi bolesni onda se ide na dijalizu. Gadno je kad ni to ne ide. U prošlu srijedu su u ROCK KLUBU svirali narodnjaci – srpski. Ja sam malo bio tamo i nije mi se svidjelo. Bila je živa muzika. Pjevač je izgledao ko Haris Đinović samo što nije bio inteligentan poput njega. Sada ću navesti pjesmu Harisa Đinovića:

Ostarit ću, neću znati
Dal’ ćeš zamnom
Zaplakati
Ko ja za tobom

Ova pjesma je također u četri reda ali je mnogo razumljivija od Jesenjinove. Iz toga se može zaključiti da je Haris Đinović bolji pjesnik od Jesenjina.

U samom završetku moram istaknuti moj krajnji dojam o Jesenjinu, ovoj pjesmi i cjelokupnom njegovom opusu. Pjesme bi odlično zvučale kada bi bile uglazbljene uz harmoniku. Da je Jesenjin još živ mogao bi pjevati u duetu sa Džinovićem. Kladim se da bi to bio svjetski hit. No šalu na stranu (*). Jesenjin je jedan od najvećih pjesnika svih vremena, ako ne i najveći, i to nitko ne može osporiti, a kamoli ja. Ja sam svjestan da ova moja zadaća baš i nije uspjela ali zato sam označio zvjezdicama(*) koji djelovi ustvari i nisu njen sastavni dio. Ti djelovi su umetnuti zbog mojeg osobnog zadovoljstva. To ću sada objasniti. Ja doma imam sve svoje zadaćnice i uvijek kad sam tužan pročitam ih, te sam odmah bolje raspoložen. Molim vas da mi ne date 1.
 
Imam frendicu koja je profesionalna glazbenica, ali mogu reći da to čak više i nije(frendica mislim). Ne znam je li to zbog toga što sam je stalno nešto zajebavao. Npr. neki dan kad sam već spomenuo grah s buncekom, preko poruka sam joj pričao kako sam večer ranije imao koncert za pamćenje. Kao profesionalka jako se je zainteresirala dok mic po mic nije shvatila o kakvom se je koncertu tu zapravo radilo. Mislim da mi to nikad nije oprostila.
Sutra je ujutro misa u 10h. Volim ići sa ženom i malom premda u ništa od onoga što se tamo priča i pjeva ne vjerujem. Volim ići tek toliko da prelomim dan, a i da promatram oko sebe te licemjere iza i ispred oltara. Strašnih se tamo ima likova za vidjeti. E sad hoću li ići ili ne sve ovisi o ručku. Ako ćemo nešto začas spržiti na tavi i u fritezi onda ćemo ići. Ako je neka kuhanija u trajanju od dva i više sata onda ne idemo. Nema dovoljno vremena.
 
More nam je dalo to

U siječnju 2011.g. Damiru Kajinu se sudilo zbog izjave da se na HRT-u gotovo svaka emisija može kupiti.
Sudac Igor Materljan je HRT-ovu tužbu protiv Kajina odbacio u cijelosti, obrazlažući da je Kajin u Saboru iznosio svoje mišljenje postupajući u dobroj vjeri ukazivanjem na negativnosti u poslovanju HRT-a te da je takve riječi u predizborno vrijeme trebalo tolerirati ali i bilo za očekivati.
“Ovo je mali korak za mene, a daleko veći korak za hrvatsko pravosuđe i za vjerodostojnost državnih institucija i hrvatskog Sabora.”, komentirao je Kajin.

Već prvog dana suđenja Kajin je kazao da bi prije kupio novi Citroen Berlingo nego li novac dao HRT-u.
Dakle sjeli smo u Bahin, kao što je to već od siječnja iste godine svima postalo jasno - kultni Berlingo -i zaputili se prema Šibeniku u prodavaonicu “Mana”, na odjelu za dječake, jer kupaće su kao što je unaprijed isplanirano, morale biti što tješnje pripijene. Bilo je to za jednokratnu upotrebu i izabrali smo, naravno, potpuno isti leptirićasti uzorak pa nastavili do pirovačkog “Lolića(*)”.Parkirali smo na uzvisini ponad borika i ondje se presvukli. Začvorao sam u malu najlonsku vrećicu sto kunića za slatkač i nagurao je u mrežasti džepić s unutarnje strane kupaćih. I meni i Bahi su bile toliko tijesne da je spuštanje do žala predstavljalo priličan izazov. Baha je ustvrdio nakon nekoliko koraka da su mu se na dupetu već počele rašivati.
-“Pa to i jest u u svemu najcool”!, ohrabrio sam mojeg “toplog” brata.
Nije bilo ni 11h, a plaža je već dobrano bila popunjena.
-“Ovo su mahom domaći turisti”, zaključio sam.
-“Pa to i jest u svemu najcool”!, uzvratio mi je Baha.
Zakoračili smo u plićak pa zaplivali prema plutačama koje su jedna do druge povezane konopcem označavale granicu za kupače i podvukli se ispod. Do kolonije trpova(**)bilo je još nekoliko metara, a sama dubina nije predstavljala naročiti izazov.
Baha je zaronio prvi i izvukao zadovoljavajući primjerak, njegova je dužina svakako bila blizu
tridesetak centimetara.

-“Šta kažeš, je’l dobar ovaj”?
-“To je ono što tražimo, zar ne”?
-“Dobro se išpricao”!, Baha se kao iznenadio.
-“To mu je u prirodi, zar bi ga itko volio drugačijeg!?” Bitno je da nije splasnuo.”, rekao sam.
-“Vadi svog na sunce!”, Baha će mi nestrplivo.

Zaronio sam i nakon minute-dvije(iskusni pljugeri dobra su daha) na površinu izvukao mojeg . Usporedili smo ih i bili zadovoljni.
Utrpali smo svaki svog u havajke i otplivali do plićaka. Kad smo se uspravili nije moglo biti nikakvih dvojbi. Približio sam se Bahi s desne strane i uhvatio mu ruku. Oči zemljaka su bile razgoračene, do ušiju nam je dopirao opći žamor konsternacije i sablažnjenja. Iz vode smo krenuli preko čitavog žala na kiosk sa slatkačima.
Jedna se baba ogorčena odvažila i glasno podviknula tako da je razgovjetno čuje čitavi krug promatrača:
-“Bestidne pederčine”!
To me je silno motiviralo, ispustio sam Bahinu ruku i kroz rašiveno mu mjesto malo provrtio lijevim kažiprstom u šupak. Zgranutost kupača je porasla do granice incidenta, ali kiosk sa slatkačima je bio nadomak i naskoro smo imali svršiti.
-“Molim dvije kugle ljepotane, jagodu i vaniliju..., odlučio se Baha. I dodao:
-“Sa suncobračićem”!
“Meni vaniliju i jagodu dragi, utopi malo u čokoladicu, suncobrančić pod obavezno također...”
Uspeli smo se na brežuljčić do Berlinga. Misija je bila izvršena. Baha smo i ja izašli iz ormara. More nam je dalo to.

“...sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se smijemo se moru”

*Glavna gradska plaža Pirovca - plaža Lolić - ukupno je dugačka oko 1000 metara te se smjestila u sjeverozapadnom dijelu grada.
Podloga plaže je šljunčana, kao i morsko dno. Borova šuma uzduž Lolića omogućuje ugodan boravak u hladu.
Plaža je vrlo popularna te je tijekom sezone broj kupača velik. Lolić nudi i mnoštvo sadržaja - od ugostiteljskih objekata, preko zabavnih igara ili rekreacije na vodi do najma ležaljki i suncobrana.

*Morski krastavci ili trpovi(Holothuroidea)su razred unutar koljena bodljikaša. Obuhvaćaju oko 500 vrsta. Imaju izduženo kobasičasto tijelo dugo 1–20 cm, s vapnenačkim pločicama različitih oblika i cjevastim nožicama koje su poredane u nizove ili razasute po tijelu. Neke vrste su razdvojenih spolova, a neke su hermafroditi.
Znanstveni naziv: Holothuroidea
 
HOTEL ZA PČELICE SAMICE

“Draga djeco skupljate li zumiće?”, upitala je učenike 2.A stara cura, učiteljica Ksenija.

“Daaaaa!”, odgovorila su oduševljeno u jedan glas nevinašca.

“A jeste li kupili album za sličice?”

Sad je već bilo i ponekog “nismo” premda je najvećim dijelom razreda odgovor bio ponovo “daaaaa”.

“Ja vam svakako preporučujem da kupite album i po mogućnosti ga ispunite sličicama. To je jedan jako vrijedan album u kojem se može puno naučiti o vrijednim pčelicama.”, agitirala je učiteljica Ksenija kao da je samom Todoriću još jučer ispala iz guzice.

Pa nastavila:

“Na 30. i 31. stranici albuma pronaći ćete upute kako možete napraviti “hotel za pčele samice”.

Moja je ljubica rođena krajem prosinca i u horoskopu je jarac. Onaj pravi, sa svim navedenim osobenostima. A jedan od tih je kad si nešto zabije u glavu, ili još gore, kad joj netko drugi zabije u glavu, onda nema te sile kojom bi joj se to moglo izbiti.
Dugo sam je odgovarao od te zamisli, ne govoreći joj naravno da je ta priča o hotelu za pčele samice kretenluk prve kategorije, a babetina Ksenija infant i mediokritet par excellence. Izvlačio sam se kako znam i umijem, a ono što mi je najviše išlo u prilog bila je činjenica da u domu nemamo nikakvog tvrdog smeđeg papira. Ali kad mi je Ljubica iskopala odnegdje dobar komad hamera više mi nije bilo izlaza.
Najprije sam morao praznu plastičnu bocu prerezati skalpelom od dna onako ukoso, da bi “pčelice samice” u tom “hotelu” imale “nadstrešnicu”.Onda je trebalo oko olovke navijati hamer, preciznije raditi cjevčice, krcato njih, koje će biti posložene u bocu i služiti kao “ćelije” za famozne “samice”. Možeš si misliti kako će se sve te jadnice odnekud stvoriti i odmah pohrliti da se nastane. Trebalo je “cjevčice” od papira pričvrstiti ljepljivom trakom, a onda njih pedesetak spojiti u jedno. Oblijepiti bocu iznutra i taj snop fiksirati unutar boce, nadalje se je sve to sranje skupa moralo vezati konopcem tako da bude u ravnoteži kad se iznese ovjesiti “metar od zemlje” u neki vrt, livadu ili šumarak. Ljubica je htjela da to smjestimo u lijepom vrtu odmah do naše zgrade, ali ja sam je, koji sam već ušao u tu fazu bez ostatka, odlučno odvratio sjetivši se da po tom vrtu po cijeli dan jurcaju dva mala majmuna iz susjednog haustora kojima bi uništavanje našeg hotela u rekordnom roku baš sjajno sjela.
Zato smo se odlučili potražiti mjesto za “hotel” na livadi ispod zgrade, opet podalje i dublje među grmlje, jer majmuni znaju i po livadi divljati. I zavučem se ja tako s našom stvari kroz trnovito grmlje podno jednog omanjeg stabla oskoroše. Pod nogama su mi bile hrpe trulog otpalog lišća i dočim izvršim misiju proboden na nekoliko mjesta po nogama i rukama trnjem i vratim se Ljubici na čistinu shvatim već po smradu da sam ondje duboko nagazio u svježu kašu govana. Kao što sam ja tražio skrovito zgodno mjesto za “ pčelice samice” neki se čovjek ili životinja, a najprije i jedno i drugo, tamo obilno olakšao. Lijeva mi je cipela bila zamazana sve do nogavice hlača.

“***** li joj materina da joj ***** materina!”, u trenutku me obuzme manijački bijes.

“Što je bilo tata?”, zabrinula se je Ljubica.

“Ma ništa dušo, malo sam se ogrebao na jedan trn. Evo postavili smo hotel za pčelice samice baš na pravo mjesto. Učiteljica Ksenija bi mogla biti ponosna na nas”.
 
​

Jutros sam u dućanu ukrao čokoladu. Ne znam kako bih opisao taj osjećaj. Jednostavno mi se je "nudila". Švrljao sam po policama i rekao prvo "ne", a onda sam se sjetio da su mi u istom marketu u baš mojoj prvoj razmjeni iz kuna u euro podvalili bosanske dvije konvertibilne marke umjesto dva eura i odlučio sam se osvetiti. Rekao sam onda svoje konačno "da". Bio sam zbog toga neko vrijeme u ku.rcu jer to nisam radio od svojeg djetinjstva. Sad sam se malo smirio. Ipak to više neću raditi. Prerizično je prodati svoju čast za tako malu stvar.
Kad sam imao 11 g. krao sam u marketima sladolede na štapiću. Taktika je bila jednog staviti u košaru, a jednog u gaćice i onda stati u red za blagajnu. Nikad me nisu uhvatili, ali bi mi se nerijetko smrznula jaja. ŠČ
 
Cijelo se popodne bavim razmišljanjem o suicidu. Puno sam istraživao po internetu i, kao za vraga, nisam se maknuo od početka.
Čini mi se da neki ljudi to imaju u krvi. Jednostavno jaku želju da "odu" na taj način. Neki još od najranije mladosti, da ne kažem od djetinjstva. Stalno se navraćam na misli o Ianu Curtisu i Kurt Cobainu. Neki će lako zaključiti da im je život postao nemoguć jer su bili bolesni i jer su bili ovisnici o narkoticima, ali to nije pravi odgovor. Koliko je onih koji imaju ili su imali slične probleme pa se nisu odlučili na taj korak. Ostaje misterij.
Čitam o onim dvjema teenagericama s Raba koje su se potpuno zdrave odlučile zajedno skončati tako da su se 2007.g. bacile sa zvonika crkve. Jedna je preminula na mjestu, a druga dva sata nakon toga u bolnici. Nema tako dugo da se je jedan mladić u Splitu bacio s krova trgovačkog centra.
Neka je samoubojstva donekle lako razumijeti, a neka opet ostaju potpuno neshvatljiva. U Splitu je također, nema tome davno, samoubojstvo izvršila jedna mlada djevojka(ne znam na koji način), a niti dva mjeseca nakon toga njezin otac koji se je bacio s neke dizalice, ako se dobro sjećam. Tog oca u potpunosti razumijem. Mogu samo zamisliti koliku nepodnošljivu bol je trpio i nije je pronašao snage istrpjeti.
Razumijem i razloge to dvoje mladih ljudi, onoga koji je patio od ljubavne boli nakon što ga je napustila djevojka. Također i mladića koji je ostao beskućnik.
Nikad u životu nisam držao u rukama vatreno oružje, a imao sam ga nekad prilike nabaviti bez po' muke. Samoubojstvo vatrenim oružjem, jednim odlučnim pucnjem u glavu, čini mi se kao najbezbolniji put, ali čovjek nikad ne može u tim stvarima biti potpuno siguran. Otkrio sam na netu i jedan vjerojatno prilično lak način na koji čovjek može skončati. Ono što ne znamo jest što se događa s našom svijesti nakon što nepovratno uništimo tijelo. S tim u vezi je najteže riskirati. Depresija je, koja je najčešći okidač, mentalna bolest. Veliko je pitanje riješavamo li je se skončanjem tjelesnih životnih funkcija.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top