Jazz & Blues kutak :)

zakris:
Evo i jednog linka na kom može da se nađe DVD pod nazivom Vlatko Stefanovski & Balkan Horse Band - A Child Is Born 2004
http://www.yumetal.net/forum/index.php?showtopic=32109

Nije mi baš jasno kako radi, koji su uslovi za download, ali pokušajte.
Kliknite za proširenje...

To je, ustvari, forum na kojem se mogu kupiti ili razmenjivati diskovi. Tip na linku, između ostalog nudi i ono što mi tražimo.

Hvala, naći ćemo i bez njega!
 
Chris Rea u Beogradu


Poznati pevač bluza i gitarista Chris Rea nastupiće 4. marta u beogradskoj Areni. Ovom povratničkom turnejom, kojom se vraća na scenu iz prevremene penzije sa novoformiranim kvintetom "The Fabulous Hofner Blue Notes" (nazvan po njegovoj novoj knjizi i albumu), Rea će predstaviti 20 novih pesama u čast bluza šeszdesetih.

chris_rea_chris_reas_artwork.jpg


Ovaj umetnik prepoznatljivog glasa zabeležio mnoge hitove na top-listama, prodao preko trideset miliona ploča i bio nominovan za nagradu Gremi. Rođen u porodici sladoledžija, svoju prvu gitaru kupio je od novca koji je zaradio pomažući roditeljima. U prvom bendu "Magdelene" 1973. zamenio je Davida Coverdalea koji se baš tada pridružio bendu "Deep Purple". Posle jednog singla započeo je solo karijeru.
Chris Rea je za 29 godina svoje karijere ostvario niz velikih svetskih hitova, koji su se oslanjali na veoma kvalitetne i skladne melodije. Na koncertu u Areni publiku očekuju nezaboravne numere: „OnThe Beach“, „Road To Hell“, „Blue Caffe“, „Josephine“. Njegov najtiražniji album je "Road To Hell", koji je bio na prvom mestu top lista u Britaniji pune tri nedelje. Naslovnu pesmu napisao od muke, kada je bio zarobljen u saobraćajnom kolapsu.
Zdravstvene tegobe ga umalo nisu ubile 1994., a samo dve godine kasnije režira film "La Passione" o zaljubljeniku u automobile kmoji je opsednut "ferarijem". Posle toga okušao se u filmu Michaela Winnera u kom glumi fotografa koji je umislio da ima još šest nedelja života, pa vreme troši serijom ubistava. Pre dve godine ponovo je oboleo i najavio da se povlači sa scene.

*Preuzeto sa www.ekstravaganca.com
 
Master of Pupets:
Aha trebaju mi osnovni pozanrovi bluesa i jazza
Kliknite za proširenje...

Pa na tu temu sam već postavio jedan post o razvrstavanju stilova u bluesu ( prema allmusic.com ), ali nema veze, evo ga ponovo. Boldovani su osnovni stilovi, koji se razvrstavaju unutar svake grupe.

1. Chicago Blues
Chicago Blues
Modern Electric Chicago Blues

2. Country Blues
Acoustic Blues
Modern Acoustic Blues
Classic Female Blues
Acoustic Memphis Blues
Acoustic Chicago Blues
Acoustic New Orleans Blues
Acoustic Texas Blues
Blues Gospel
Acoustic Louisiana Blues
Country Blues
Vaudeville Blues
Prewar Country Blues
Delta Blues
Folk-Blues
Early American Blues
Memphis Blues
Blues Revival
Dirty Blues
Work Songs
Prewar Blues
Spirituals
Prewar Gospel Blues
Songster

3. Delta Blues
Finger-Picked Guitar

4. East Coast Blues
Jump Blues
Piedmont Blues
East Coast Blues
New York Blues

5. Harmonica Blues
Electric Harmonica Blues
Harmonica Blues

6. Louisiana Blues
Louisiana Blues

7. Modern Electric Blues
Modern Electric Blues
Blues-Rock
Modern Electric Chicago Blues
Modern Delta Blues
Contemporary Blues
Modern Electric Texas Blues

8. Texas Blues
Electric Texas Blues
Texas Blues

9. Electric Blues
R&B
Soul-Blues
Electric Chicago Blues
Electric Blues
Electric Texas Blues
Electric Country Blues
Electric Delta Blues
Electric Memphis Blues
Electric Harmonica Blues
Urban Blues
New Orleans Blues
Swamp Blues
Juke Joint Blues
Detroit Blues
Slide Guitar Blues

10. Jump Blues/Piano Blues
R&B
Piano Blues
West Coast Blues
Jazz Blues
St. Louis Blues

11. Piedmont Blues
 
Pozdrav svim ljubiteljima džeza!

(Nek izvine bluzeri, veoma ih poštujem, ali bluz uglavnom ne slušam, iako znam da džez zapravo iz bluza proističe)
Preferiram takozvani "klasični džez", od regtajma do bebopa. Tzv. free jazz i razne "eksperimente" nakon toga teže "varim". To mogu da slušam samo u nekim specijalnim raspoloženjima. Naročito mi je drag swing, i gipsy swing, što će reći Bejsi, Gudmen, Đango, i njima podobni.


za početak, možda je zanimljivo podsetiti se malo istorije?
Evo u sledećem postu.
 
skraćena povijest jazza:: 1 (2)
prevela: mirjana wurm

(iz knjige Derriere la Zizique, Christfan Bourgols,Paris 1978.)

UVOD


“Jazz je poput banana, konzumira se na licu mjesta”, napisao je negdje Sartre. Mišljenje koje se moglo braniti u doba kad je nastalo i gdje je formulirano; no Sartre tada nije računao s tehničkim napretkom i pojavom mikrobrazda HF. Danas živimo u vremenu kad se banane i mango mogu prenositi avionom, a jazz konzervirati sa svim svojim netaknutim kvalitetama. Ići ćemo još dalje: dok koncert ostaje jedna efemerna predstava, ploča omogućava, bolje od izravnog kontakta, »familijariziranje« s jazzom. Priznajemo već samim izborom ovog termina da postoji nešto, u jazzu, što može izmaći neobaviještenom slušaocu. I sve to zato da bi se od tog »neobrađenog« slušaoca stvorio stručni slušalac kojeg želimo uputiti, koliko kroz tekst toliko i kroz ploču, u tajnu jazza. Jer tajanstvenost postoji, barem u duhu određenog broja kritičara koji svom dužinom pustoše po tiskovnim stupcima. Uz iznimku specijaliziranih časopisa te u jednim ili dvjema novinama u kojima odgovorni zna »što obrađuje«, nemoguće je u francuskim publikacijama naći članak o jazzu u kojem nema grešaka. A mi čak i ne govorimo o greškama u rasuđivanju, a i nije na nama da ih ispravljamo, svako ima svoj ukus, već o običnim grubim greškama u informiranju koje Ellingtona proglašavaju trubačem, Becheta klaviristom, Gerrya Mulligana crnim glazbenikom... I evo kako smo započeli spominjati Ijude čija imena možda nikad niste čuli...
Strpljenja... već ćemo vas »srediti« kako to kažu u Crnim serijama...


I Što je jazz?


Jazz je rezultat interpretacije jednog jazz glazbenika,i glazbenog komada uzetog za temu. Očitost koja nas odmah uvodi u početni problem, tim prije što se radi o određivanju jazz glazbenika. No, ta nam očitost pomaže da problem promatramo na način kako se on povijesno postavio, jer jazz glazbenici su stvarali jazz i prije nego što su znali što čine; novi Jourdan, stvorili su i prije analiziranja.
Isto je u svakoj drugoj umjetnosti: potreba za izražavanjem prethodi izražaju, a tumačenje dolazi poslije.Jazz je jedan način izvođenja. I kao što veliki klasični sofist ima potrebu za dugotrajnim zbližavanjem s djelom, kao i s mišljenjem maestrala, kako bi ostvario izvedbu djelom, kao i s mišljenjem maestra, kako bi ostvario izvedbu dostojnu tog imena; jazz glazbenik, ili jazzman, mora posjedovati savršeno znanje, stečeno ili djelomično intuitivno, o tradicijama svoje umjetnosti.
I da bi dali jednu opću ideju, čini nam se korisnim napraviti jedan sažetak o razvitku jazza.

II Riječ-vodilja

Što se tiče samog porijekla riječi “jazz” svi povijesničari nisu suglasni. Prema raznim fantastima, termin je, s jedne strane iskovan u buci barskih razgovora, s druge strane proizišao iz imena izvjesnog Jasbo Browna, itd, Ostali mu pripisuju čisto francusku etimologiju: jazz dolazi od riječi »Jaser« (brbljati) - radi se o razgovoru, među instrumentima. Po antropologu Bomemanu, čije mišljenje djeluje nekako ozbiljnije, “jazz” ima čisto seksualno značenje i proizlazi iz jednog zapadnoafričkog dijalekta. Čini se da povjesničar jazza Goffin želi dati odlučujući dokaz za ovo značenje u svojoj »Povijesti jazza« i on citira u tu svrhu zaključni dokument. Ukratko, oko 1916, pojavljuje se arhaički oblik »Jass« koji je još samo riječ u modi, ne veće važnosti nego što su to razni nazivi koje si pridaju sinkopirani orkestri do današnjih doma (kao »jug band«, »spasm band« itd.). Tokom čitave povijesti te glazbe rađaju se tako efemerni nazivi. Vidjet ćemo kasnije pojavu “hot music”, “swing music”, “bop”, “cool” - za razliku od svih tih termina, jazz je ostao na margini mode, kako bi u svojoj cjelovitosti označio izvjesnu glazbu, porijeklo koje zadire u godine 1900.
 
III Predpovijest jazza


Danas je dozvoljeno mišljenje da je jazz glazba koju su stvorili crnci, a koja se razvila u Novom Orleanu početkom stoljeća.Zašto u Novom Orleanu? Američki otkup Luizijane od Francuske nije mogao u toj pokrajini spriječiti postojanje jedne latinske atmosfere koja je to bila više nego u ostalim krajevima Sjedinjenih država; segregacija, to jest razdvajanje crnaca od bijelaca bilo je manje rigorozno nego drugdje, što je crncima omogućavalo lakši kontakt s glazbom tog doba. S druge strane, ta velika luka sadržavala je, kao sva važna pristaništa, mnoštvo mjesta za mornarsku zabavu, a glazba pomiješana s alkoholom i ženama uvijek je bio najbolji način da se isprazni novčanik onog koji ga ima. Ukratko, Novi Orlean je bio prijestolnica crnaca i tamo se spontano stvarao Konzervatorij.
Ali kakav konzervatorij?
Među prvim glazbenicima čija je imena povijest jazza zapamtila, ističu se imena trubača Emmanuela Pereza i Buddya Boldena, legendamog brijača umrlog u ludilu 1931, i velikog klaviriste »ragtimea« Tonya Jacksona.

Klavir i orkestar odvojeni su od tog vremena: orkestri su izričito orkestri koračnica; glazbenici su naučili svirati iz zadovoljstva, po sluhu, s onim ritmičkim instinktom kojeg su sačuvali od svog robovanja. Postoji vrlo razvijen društveni život: na vjenčanjima, sahranama, masonskim ceremonijama, izletima - pozivaju se orkestri često prevoženi na kolima. Ponekad bi se dva orkestra rivala zakačila u gradu i napravila pravi turnir: da bi pridobili posjetioce.
Još nije bilo izumljeno pojačalo, i čim bi se određeni broj ljudi sakupio, trebala su jaka pluća da ih se čuje; osima toga, instrumenti onog doba bile su fanfare i pjevački zborovi. Bas kao žičani instrument još nije osvojio građansko pravo; bas kao dugački instrument prevladava. Publika je oduševljena snagom radosti te svježe i ritmičke glazbe. Malo po malo ukusi se profinjuju i konkurencija rađa tehnički napredak. Klavir se sve više svira u noćnim klubovima onog doba: bordeli u četvrtima rezervirani od Storyvillea. Formiraju se veliki orkestri: Olympia Band u kojem svira klarinetist Picou i trubač Keppard, Eagle Band, Magnolia Band kojeg je osnovao slavni Joe Olivier, a gdje djeluju trombonist Kid Ory i klarinetist Johnny Dodds. Glazbenici rade i mnogi se od njih počinju kultivirati.
Uobičajilo se, 1917, da se po zatvaranju rezervirane četvrti djeluje na razvijanju i širenju jazza. Ustvari, od 1910, veliki su glazbenici prenosili poruku ragtima kroz Ameriku; bio je to Louis Mitchell i njegovi Seven Spades. Zatvaranje Storyvillea samo je ubrzalo proces: ostavši bez posla, deseci glazbenika bili su prisiljeni napustiti zemlju u potrazi za zaradom. A onda 1917, jazz se počeo širiti duž Mississipija da bi uskoro osvojio centar Amerike.

IV Svijet otkriva jazz


Oko 1920, svijet postaje uistinu svjestan fenomena jazza.
Laskava stvar za Evropu, kritičari otkrivaju njegovu važnost, a zasluge za to uglavnom se pripisuju Augeneu Ansermetu i Robertu Goffinu; u isto vrijeme, u Americi okrutno sahranjuju jazz (kao što se može zaključiti čitajući citate koje je Barry Ulanov objavio u svojoj Povijesti jazza).I baš je u Americi, kolijevci jazza, napisano najviše gluposti o tom pitanju. K tome treba dodati da u to vrijeme, lažni jazz počinje osvajati tržište, dok onaj pravi ostaje posvećena glazba i solidno se učvršćuje nalazeći vatrene zagovornike.
Razdoblje od 1920. do naših dana predstavlja istinski plodno razdoblje jazza; naime, s obzirom na posjedovanje snimki velikih glazbenika, moguće je, vodeći naravno računa o tehničkom napretku snimanja i reprodukciji zvuka, stvoriti mišljenje o djelu.
Što se tiče povijesti jazza u tom razdoblju, on već postaje predmetom mnogobrojnih izdanja, i mi je ovdje ne možemo rezimirati, već se samo ograničavamo na to da čitaoca uputimo na djela navedena u bibliografiji. U nastavku ćemo imenovati najvažnije glazbenike, i prihvatit ćemo se problema proučavanja istovremeno s povijesnog i »praktičnog« stanovišta. Koji su to, od 1900, bili stvaralački doprinosi velikih glazbenika koji su stvarali povijest jazza? Definirat ćemo, dakle, njegovu evoluciju.
Grosso modo, vrijeme od 1900-1956, možemo podijeliti u pet razdoblja:
1900-1917 - Rođenje jazza. Razvoj kolektivne improvizacije (stil Novi Orlean).
1917-1935 - Procvat i pad stila Novog Orleana. Pojava solista, aranžera, velikih orkestara i osnivanje studija,
1935-1943 - Procvat stila velikih orkestara zvanih »swing«. Svrstavanje solista u rang virtuoza. Prvi tragovi reakcije.
1943-1955 - Razvoj i procvat jednog novog stila »bop«. Ponovno pojavljivanje stila Novi Orlean. Pojava fenomena »cool« i tehnički savršena glazba.
1955. i nastavak? Tadašnje razdoblje - bez komentara; bilo bi malo preuranjeno.
Ti datumi nisu nasumce odabrani, iako se svako razdoblje prelijeva u prethodno a i u sljedeće: no evo i njihova značenja:
1900. rodenje Louisa Armstronga.
1917. datum prve snimke nazvane jazz, Original Dixieland Jass Band. 1935. godina trijumfa velikog »swing« orkestra Bennya Goodmana.
1943. smrt velikog jazz klaviriste Fat'sa Wallera.
1955. smrt alto saksofoniste Charlie Parkera.
Pogledajmo detaljno što je svako od tih razdoblja dalo jazzu


1) RAZDOBLJE 1900-1917 - ROĐENJE I RAZVOJ KOLEKTIVNE IMPROVIZACIJE


Za izvjestan broj amatera i zakašnjelih kritičara, izvan kolektivne improvizacije koja obilježava stil zvan “Novi Orlean” nema više spasa. Po njima, to je jezgra jazza, jazz u svom najpročišćenijem stanju. Primorani smo, dakle, priznati, gledajući malo pobliže, da ako su veliki glazbenici N.O. stvorili tu strastvenu glazbu, bilo je to usprkos njenoj nepročišćenosti.
Primitivni jazz hrani se posudbama iz folklora, religioznim napjevima, plesnom glazbom, popularnim marševima. To uostalom i dokazuje njegovu krepkost: potrebno je imati zdrav želudac da bi se provario ovakav ragu. I što je u tome čudno? Nikad se nije tražilo od književnika da izmišlja abecedu ili rječnik. Umjetničko djelo nastaje sakupljanjem, na originalan način, posvuda razbacanih elemenata. K vragu, dakle, mit o čistoći.
U biti, jazz N.O. glazba je s četiri vremena, a originalnost karaktera osniva se na kolektivnoj improvizaciji.
Da je tako nešto stvoreno, kako neki kažu, zbog nesposobnosti prvih crnih jazzmena da čitaju glazbu, što ih je prisiljavalo da sviraju po sluhu, (zvali su ih »fakers«, obmanjivači), moguće je; sigurno je, međutim, da, su se, već u ovom razdoblju, među crncima mogli naći značajni glazbenici kad to ne bi bili samo kompozitori ragtimea.
Izgleda da uvijek postoji kolektivna improvizacija: Uzvikujemo: nije ni čudo da to onda stvara jedan takav nesklad!
Ne tako brzo. . Tradicionalni sastav Nouvelle-Orleans, koji često djeluje poput orkestra marševa, sastoji se od:
- kometiste (trubača, ili izvodača na buglu) - pazaune
- klarineta
- ritmičke sekcije sastavljene od bubnjeva, bendžoa i basa kao duhačkog instrumenta. Ako je riječ o stalnom orkestru ponekad se dodaje i klavir... (nepotrebno je naglašavati da ta skladba nema ništa apsolutno i da je ta tradicija samo jedna od onih koje postoje u duhu tradicionalista; možemo reći da se često sreće, a to već i nije tako loše)
Tema za interpretaciju može biti bluz (niz od 12 taktova prema dobro definiranoj harmoničnoj progresiji), marš, šansona u modi, itd.. Jedna američka tip-skladba (u današnje vrijeme, uspješne francuske šansone obrađuju se na isti način) uglavnom se stvara u obliku strofe od 16 taktova i refrena od 32 takta podijeljenog na 4 puta 8 taktova. (Oblici AABA ili ABAB najrašireniji su; u prvom slučaju osam taktova “B” zovu se “most”). Orkestri Nouvelle-Orleans često upotrebljavaju ragtime, u jednoj kompliciranijoj formuli, u namjeri da se više tema nadovezuje u istom komadu. U 32 uobičajena takta ovdje se često ubacuju serije od 12 taktova bluza.
Kad je tema izabrana, glasovi se raspodjeljuju na sljedeći način.
Truba vodi igru udaljavajući se malo od teme koju izlaže. Klarinet mu oštrinom tona daje rječit protuglas.
Pozauna, dubokim tonovima, obraduje protuglas igrajući uvijek osnovnu melodijsku ulogu.
Ritmička sekcija daje ansamblu pravilnu pulsaciju obogaćenu jednostavnim sinkopama. (Drugo i četvrto vrijeme svakog takta prima različitu akcentuaciju). Istovremeno, sekcija daje melodici sklad po kojem svatko stvara svoj vlastiti dio.
I to je ono što nazivamo kolektivnom improvizacijom; vidimo da se radi o ograničenoj improvizaciji., jer ostajemo u okviru vrlo jednostavnih harmonija čije je nadovezivanje odlično poznato svakom izvođaču.
Kako bi rekao besmrtni Agenor Fenouillard, uspjeh ansambla ovisi o talentu svakog izvođača, kao i o stupnju njihovog međusobnog razumijevanja; ipak počinjemo shvaćati da se radi o vrlo izravnoj glazbi, vrlo iskrenoj i koja je zbog toga prihvatljiva novajlijama. Često nažalost, i onda kad se nađu pred osrednjim glazbenicima: zadovoljstvo »razumijevanja« oduzima im kritički smisao. Ustvari, uspješna je grupa rijetka, a oni koji se pokušavaju iskazati kroz stil N.O. dobro znaju da kopiraju notu po notu remek djela starih majstora...
 
Master of Pupets:
Aha trebaju mi osnovni pozanrovi bluesa i jazza
Kliknite za proširenje...

Za stilove jazz-a nisam neki stručnjak, ali za potrebe Tvog domaćeg zadatka, možda bi mogla bi da prođe sledeća ( veoma gruba ) podela:

  • Ragtime
  • New Orleans Jazz ( Dixie – Dixieland )
  • Swing ( Big band, Jump blues, Boogie-woogie, Kansas City Jazz, ..)
  • ( European ) gypsy jazz
  • Bebop
  • Cool jazz ( West Coast jazz , Modal jazz ,Free jazz )
  • Hard bop
  • Free jazz ( avant-garde jazz )
  • Latin jazz ( Afro-Cuban jazz, Brazilian jazz )
  • Soul jazz
  • Jazz fusion
  • Smooth jazz
  • Acid jazz, Nu jazz, Jazz rap

Ovo je vrlo gruba podela, koja prikazuje kako se jazz menjao od svog nastanka do danas. Može se tu još svašta ubaciti. Sve se to grana i prepliće, razvija, podleže uticajima ..
 
Dobrodošla Milunka!

Svaki tekst o jazz-u je dobrodošao, naravno - onima koje to interesuje. Ali pazi da ne dođemo pod udar propisa o zaštiti autorskih prava, zbog objavljivanja integralnog teksta bez saglasnosti vlasnika tih prava...
 
Bolje vas našla! :D

(Ne znam kako je to s autorskim pravima, i ja sam ovo našla negde na Internetu, samo prenosim ovamo.
Stoga, nadam se da može dalje:

2) RAZDOBLJE 1917-1935.

Procvat i pad stila N.O. Pojava solista, aranžera, velikih orkestara, osnivanje studija. Prvi orkestri.
Kako smo već rekli, uspjeh dobre grupe N.O. ovisi o talentu izvođača. Teško je naći ljude čiji su talenti ujednačeni, a ako bi se to i ostvarilo teško je sačuvati orkestar u tim uvjetima: ako pojedinac posjeduje talent jednog soliste, on želi osnivati svoju vlastitu grupu.
Otuda i neizbježna pojava orkestara okupljenih oko jedne dominantne ličnosti.
Izgleda da tradicionalno kolektivna improvizacija prepušta mjesto solo izvedbi s pratnjom. To ne znači da solo nije nikad postojao; postoje sve gradacije realne grupe sa solo izvedbom uz pratnju... Postoje čak primjeri solo izvedbe bez pratnje (Hawkins: snimka Normana Granza).
I tako, sve u duhu N.O. grupacija poput one Armstrongove iz 1925. do 1927. izgleda da se udaljava od formule »kolektivno« kako bi prepustila mjesto zadivljujućim solo improvizacijama.
Usporedo s tom promjenom tradicionalnog stila, postoji jedno drugo rješenje - zanemarivanje melodičke improvizacije nekih ljudi iz orkestra a to je ono kad vrlo talentiran čovjek piše dionice za svakog glazbenika.
To rješenje (klasični glazbenici otkrili su ga prije izvjesnog vremena) počinje se njegovati u svijetu jazza tek dvadesetih godina. Samo se po sebi razumije da je ono bilo ostvarivo pod uvjetom da na raspolaganju budu glazbenici koji poznaju note; no, osim klavirista, velika većina jazzmena bila je do tog doba muzički nepismena, i to nikako ne govorimo u pejorativnom smislu: glazbeni instinkt poput onog što ga je posjedovao Django Reinhardt, i sam nepismen, bilo je dovoljan da od njega stvori genijalnog solistu, ali koji se ograničavao samo, na solo izvedbe, osim u slučaju izbijanja velikih poteškoća - primjer, njegova misa.
Izvođene teme ostaju. U istom žanru, prisustvujemo dakle rađanju pisanog aranžmana i pojavi nove ličnosti, aranžera, koji je često upravljao orkestrom.
Orkestar se obogaćuje i dijeli na sekcije: sekcija limene glazbe (truba i pozauna), sekcija piskova (saksofon i klarinet, ritmička sekcija (bubnjevi i udaraljke, gitara, bas i klavir).
Prvi veliki aranžeri su Jelly Roll Morton, Fletcher Henderson i Duke Ellington. Sva trojica vode svoje vlastite orkestre.
Nije potrebno zaključiti, posebno uz činjenicu da postoje pisane note, da je sada bilo kojem dobrom tehničaru nekog instrumenta omogućeno sviranje jazza.
Naime, gotovo je nemoguće bilježiti, osim uz ogromne komplikacije, “način” kako treba izvoditi pisano djelo; koriste se dakle konvencionalni znakovi i samo jedan glazbenik jazz tradicije sposoban je izvesti korektno jedan instrumentalni jazz dio. A to je bilo tako daleko da se na jednom aranžmanu moglo pročitati: »prema Yes indeed«.
Yes indeed je aranžman kojeg je napisao Sy Olivier za orkestar Tommya Dorseya i koji zaista ima jedan karakterističan tempo. Potpuno je jasno, treba ga poznavati da bi se razumjele note!)
Nije drugačije ni u klasičnoj glazbi; ipak uloga voditelja je presudna; o njemu ovisi priroda izvedbe, više nego u jazzu, gdje se ona oslanja više na aranžera nego na voditelja (što se uostalom vrlo često miješa).
Pa kad već govorimo o razdoblju 17-35, recimo da imitiranjem velikih crnih glazbenika, nekoliko bijelaca nastoji svirati jazz. Da ne bi govorili o smiješnoj grupaciji Paula Whitemana, prototipa lažnih jazz orkestara (koji je pridonio smutnji evropskih ideja kao i samih američkih ideja), reći ćemo da u Bix Beiderbeckeu, Jimmyu McPartlandu, Muggsyu Spanieru, Joeu Sullivanu itd., nalazimo značajne kvalitete. Spomenimo napokon čudan fenomen, fenomen pojave orkestara fantoma, osnovanih samo zbog zajedničkog snimanja i koji postoje samo na pločama (Armstrongov Hot Five, Grupe Fat`sa Wallera)
 
Još jedan velikan jazz-a otišao zauvek

Pogledajte prilog 33386

Umro bivši Hendriksov bubnjar Badi Majls
Cetvrtak, 28. februar 2008. 11:59 (Beta/MONDO)

Bubnjar Badi Majls, koji je kratko nastupao sa Džimijem Hendriksom i njegovom grupom Band of Gypsys, umro je u 61. godini u Ostinu, u državi Teksas.

Majls je umro od srčanog udara, saopštio je muzičarev agent.

Svojim bombastičnim stilom, nekadašnje čudo od deteta, Majls je pomogao razvijanje muzičkih formi kao što su fank metal i asid džez, zahvaljujući saradnji sa gitaristima kao što su Džon Meklaflin, Majk Blumfild i Karlos Santana.

Godine 1967. on i Blumfild su osnovali Electric Flag, grupu je snažno uticala na Blood, Sweat & Tears.

Majls je, međutim, verovatno najpoznatiji po učešću u grupi Band of Gypsys, grupi crnih muzičara koje je 1969. okupio Hendriks posle raspada benda Jimi Hendrix Experience.

Band of Gypsys izdali su istoimeni, veoma zapaženi album, na kojem je dve kompozicije potpisao Majls - "We Gotta Live Together" i "Changes".

Grupa se, međutim, ubrzo raspala posle katastrofalnog nastupa u njujorškom Medison skver gardenu.
 
Pogledajte prilog 33387

To je bila agencijska vest , IN MEMORIAM,

ali moram dodati da Buddy Miles nije svirao sa Hendrix-om jednino u ( i na ) Band of Gypsys.
Na izuzetnom Hendrix-ovom albumu Electric Ladyland, Miles je svirao u dvema numerama: "Rainy Day, Dream Away" i "Still Raining, Still Dreaming".
Takođe je nastupio i na studijskim snimcima numera "Room Full of Mirrors", "Izabella", "Ezy Ryder" i prvoj verziji "Stepping Stones" (konačna verzija snimljena je sa Mitch Mitchell -om). Ove pesme su objavljene na nekoliko posthumnih Hendrix-ovih albuma.
2004 Miles se ponovo udružio sa Billy Cox-om (Ex: Band of Gypsys ) da bi snimio pesme sa originalnog live albuma The Band of Gypsys iz 1970. Na ovom returnu sviraju još i Eric Gales, Kenny Olsen, Sheldon Reynolds i Andy Aledort. Album je nazvan The Band Of Gypsys Return i objavljen je 2006.

Mislim da bi ga vredelo preslušati.
 
3) 1935-1943 - PROCVAT »SWINGA« - SOLISTI VIRTUOZI ¬REAKCIJA


Vidjeli smo da je veliki orkestar rođen već u razdoblju od 17-35 i naveli smo tri najčuvenija. U međuvremenu su iskrsle dvije nove činjenice na području tehnike: razvoj električnog snimanja i, onaj nevjerojatan, radio. Potražnja narodne glazbe ogromna je; i događa se da je narodna američka glazba, uglavnom; kao i jazz, glazba 4 takta što će olakšati jazzu prodor kod široke publike. Međutim, postoji rasizam, vrlo jak u SAD, te orkestri i bijeli glazbenici imaju lakši pristup radiju nego crnci.
Nećemo se dakle iznenaditi da u godinama od 35-40. dominira narodni duh preko imena velikih orkestara bijelaca, iako je bez diskusije da u glavi stručnjaka te slavne formacije doslovce ne postoje pored crnih grupa i crnih glazbenika. Citirajmo, međutim Bennya Goodmana, čija je jedna od glavnih zasluga bila uvodenje velikih crnih glazbenika u svoj orkestar - zasluga s vremenom prilično lukava, jer velik broj ploča vrijedi samo zbog solo izvedbi ovih glazbenika. Citirajmo još Glenna Millera, koji dobrim dijelom duguje nedavni ponovni procvat svoje popularnosti tragičnom nestanku u posljednjem ratu. Ta dva orkestra imaju mnogo toga zajedničkog: to su odlični mehanizmi, pomalo bez sjaja, koji precizno izvode često vrlo dobre aranžmane. (Benny Goodman je često tražio pomoć Fletchera Hendersona, Mary Lou Williams i drugih velikih crnih aranžera). Ipak je potrebno reći da, ako ta dva imena dominiraju scenom, vrijednost njihova ostvarenja je sto puta inferiornija od vrijednosti onih velikih crnih dirigenata tog vremena. Dukea Ellingtonea, Jimmya Lunceforda, Count Basiea, Chick Webba i čak, često, Cab Callowaya.
Svi ti orkestri imaju prilično kompliciran aranžerski repertoar, napisan tako da oslobodi maksimalno »swing«, ponekad s izobiljem »riffsa« (Count Basie) i solistima daju važnu ulogu ali ograničenu kratkim improvizacijama (8, 16 ili 32 takta, rijetko više). Upravo je uloga solista ta koja razlikuje orkestre od onih koji od nedavno nastoje ponovo stvoriti svoj stil. Jedna formacija kao ona od Billya Maya koji je bez stida preuzeo atmosferu Lunceforda, razlikuje se mehaničkim karakterom izvedbe, kojoj za uzdizanje nedostaju značajni solisti kakvi su bili Willie Smith, Trummy Young, Sy Oliver, itd..
Od svih velikih orkestara »swinga« iz razdoblja od 35-45. izdvaja se, kao i obično, orkestar Dukea Elingtonea. U stvari, Ellington mora uvijek biti svrstan u posebnu kategoriju. Bogatstvo i boja njegovih aranžmana, neusporediva širina zvučne »palete« čine od njega jedinstveno biće u svijetu jazza. Solisti koje je otkrio rijetko su bivali prevaziđeni u velikom orkestru.
Uloga aranžera, da li je potrebno ponavljati, bila je odlučujuća u to vrijeme, i vremenom će još više doći do izražaja uz evoluciju velikih orkestara, evoluciju koja se nastavlja sve do današnjih dana.
Govoreći ritmički, razdoblje 35-43 veliko doba je »four to the bar«, četiri otkucaja jednaka po taktu.
 
4) RAZDOBLJE 1943-1955. BOP. REVIVAL. COOL. PROGRESISTI

Kao što je primijetio, kritičar Leonard Feather u Inside Bebop, jazz se, oko 1940, našao u ogromnoj komercijalnoj kolotečini. Evo njegovih riječi koje jasno objašnjavaju situaciju:
Sva mašta aranžera i solista ovog doba ne može disimulirati činjenicu da se divovski glazbeni svijet jazza, s milionima nota koje svake večeri svira na tisuće glazbenika u svijetu, zasniva u potpunosti na ograničenom korištenju dvanaest nota kromatske ljestvice.
Nesvjesno ometani ograničenjima ne postoje, treba naglasiti da je to slučaj u klasičnoj glazbi, mladi i smioni muzičari počeli su već u to vrijeme tražiti nešto novo. Saksofonist Lester Young jedan je od prvih koji je prekinuo konvenciju; on se usmjerio na problem ozvučenja. Stil tenor saksofona dominirao je kod Colemana Hawkinsa nad ugodnom i strastvenom akustičnošću; Lester Young izvlačio je iz svog instrumenta jedan sasvim drugi glazbeni žanr; na prvi pogled blijed i bezizražajan; s čudnovato isječenim muzičkim frazama, njegova izvedba opuštena i diskretna otvarala je čudnovate horizonte. I tek u bistrou bivšeg saksofoniste, Henrya Mintona, istraživanja više mladih raščistila su se i dovela do savršenih otkrića.'Gitarista Charlie Christian, jazz bubnjar Kenny Clarke, trubač Dizzy Gillespie, klavirist Tadd Dameron i mladi alto saksofonist orkestra Jaya McShauna, Charlie Parker, kao i Thelonius Monk, jedna čudnovata figura jazza koji je istovremeno i vrlo osebujan klavirist; mogu biti ubrojeni u prve koji su preskočili etapu današnjeg jazza.
A što je to bop?
Bop sam po sebi ne postoji; novinari gladni riječi u modi požurili su prilijepiti tu etiketu na različite stvari i napraviti konfuziju. (Novinari jako cijene konfuziju, jer im ona dozvoljava disimilaciju njihova potpuna neznanja predmeta kojeg obrađuju i za što nisu ni kvalificirani; naravno, svi naši prijatelji čine iznimku od tog pravila!)
Ako baš želimo nešto etiketirati, onda možemo reći da su glazbenici nove škole
1) ostali u čistoj jazz tradiciji, priklanjajući se naročito bluzu i to vrlo često, ali su:
2) uvodili devijacije i skladne varijacije kao nastavak tradicionalnih akorda bluza ili šansona koje su im poslužile kao teme,
3) razvijali neovisnost ritmova stvorenih od ritmičke sekcije kako bi postigli poliritmiju. (Kenny Clarke naziva to »koordinirana neovisnost« odlika koju bi po njemu trebao posjedovati svaki moderni bubnjar). Paradoksalno, vraćali su se djelomično na »two-beat« Novog Orleana.
Što se tiče muzičke bop fraze, kažimo odmah da je ona vulgarizacija originalne glazbene fraze velikih stvaraoca, Clarkea, Parkera i naročito Dizziea Gillespiea. Da su oni bili tako naširoko i tako brzo imitirani, samo je dokaz transmisije muzičkih ideja zahvaljujući radiju i pločama.
Sva melodička, hatmonijska i ritmička otkrića četrdesetih godina bila su asimilirana, prorađena, zabilježena i stvorila su novi stil aranžmana; aranžeri visokog renomea su došli do izražaja; Walter Fuller, John Lewis, Tadd Dameron.
 
nikodim:
O... imamo i solunce u redovima... :D

"U Prvom svetskom ratu se Milunka Savić naročito istakla kao bombaš u Kolubarskoj bici."
Kliknite za proširenje...
Naravno! :D I Moj deda je bio Solunac, 8-), a posle, slušao, i malko svirao, "za po kući", taj stari džez, tridesetih i četrdesetih, Armstronga, Đanga...).
A, bogme, ta Milunka je stvarno poseban lik. Prošla sva ta tri rata kao dobrovoljac, u Balkanskim, prvo bila prerušena u muškarca, jer nisu primali žene, tek kad je ranjena, na Bregalnici, otkrili su da je žensko. Priča za roman ili film.

Nego, evo od i potomka Solunca, još o džezu:

COOL

Ono što nazivamo »bop«, da li je to jedini doprinos ovom razdoblju?
Daleko od toga. Slijedit će ga »cool«
“Cool” (svjež) je riječ izabrana kao suprotnost riječi »hot« (vruć), pridjev koji se vrlo često davao jazzu izmedu dvadesetih i četrdesetih godina.To u suštini znači evoluciju zvučnosti.
Zvučnost prvih jazzmena jako je udaljena od klasične zvučnosti posebice kad je riječ o limenoj glazbi i saksofonu; prva koja se smatra kao nešto neizražajno u odnosu na klasičnu glazbu, dobila je od jazzmena značajnu izražajnost. Četrdesete i pedesete godine reakcija su na silovitost i lirizam te se prihvaća jedna blijeda zvučnost na izgled još bezbojnija,no koja ostavlja mogućnost isticanja nagomilane kompleksnosti izvedene glazbe. Umijeće se teško prilagođava širini titraja i opsegu zvučnosti. Timbar Milesa Davisa na trubi prekida u potpunosti sve veze s Armstrongom.
Glazbenici okrenuti klasici i bez inspiracije, ali obdareni solidnim tehničkim znanjem, uhvatili su se toga kao što se sreća hvata za smione, no tako su stvotrili jedan lažni jazz, užasno dosadan, i mi čak izbjegavamo dati neke njegove primjere... Ustaljeno je mišljenje da neki lažni umjetnici smatraju da je kopiranje forme način da se stigne do umjetnosti. Ne upadajmo u tu nesretnu pogrešku i izbacimo imitatore.
Revivalisti - sudionici duhovnih preporoda
Pokušajmo iskoristiti pojavu imitatora da bi razgovarali o revivalistima, čudnovatim osobama rođenim negdje u četrdesetim godinama.
Oni koji su imali 20 godina u doba kad se pojavio stil N.O. imaju u svojim redovima mnogo ljudi čiji se sluh pokazao nedovoljnim da bi slijedio evoluciju jazza i okrenuo se novim otkrićima stvaraoca.
Za njih ili zbog njih, nije važno, rodio se »revival«.
Fenomen tipično bijeli, New-New-Orleans (Novi-Novi-Orlean) kojeg bi kao skraćenicu mogli nazvati »Nounou« (ili neo-Dixieland), zahtijeva tradicionalnu kolektivnu improvizaciju tema koje su izvodili-stari majstori, posebice King Oliver.
To je pokušaj oživljavanja jedne glazbe koju medu crncima izvode još samo rijetki stvaraoci u formi, a među koje treba ubrojiti Sidneya Becheta. Što se tiče Louisa Armstronga, genija kakvih je jazz malo vidio, može se reći da on vrlo malo izvodi stil N.O. Armstrong, okružen dobrim ili lošim izvođačima, uvijek je daleko ispred onih koji ga okružuju i on uvijek izvodi samo Armstronga.
Dixieland u praksi, ne pretjeruje sa svojom izvanrednom tehnikom. On je ponajprije ležeran, a njegovo obilježje pomalo fanfarovsko i zavodljivo sviđa se neupućenima. Zaslužan je i za to što je za istinski jazz pribavio nove fanatike. Ali među najstrastvenijim od njegovih simpatizera često se lukavo uvlači virus tehničkog napretka, i jedan značajni uzorak dat je kroz snimak nedavno izišlog Condona... Izvanredna ploča... na kojoj bubnjar nastupa u jednom daleko modernijem stilu nego što bi to čistunci u principu dozvolili. (U principu; jer se na audiciji nije moglo reći da im se ploča uopće ne sviđa, daleko od toga!...)
U interesu je Nounoua da mladima, dozvoli slušanje malih grupa, koje se uvlači u meso i kosti, a od kojih neke »zvuče« kao nekadašnje tradicionalne grupe čije su snimke rijetke i lošije kvalitete. S umjetničkog stanovišta njihov je doprinos ništavan (komercijalno gledano, to je već druga priča).U cjelini se revivalistima može zamjeriti da brkaju zvuk i glazbu.
Nije nezanimljivo zabilježiti, kao što je to nedavno činio stručnjak renomea Williama Rusella, da su primitivci Novog Orleana stvarali često kolektivno vrlo ugodnu glazbu u kojoj melodija nikada nije bila odsutna. Željeli bismo da izvjesne prebučne grupe prodru u tu korisnu istinu.

5) DANAŠNJI JAZZ

Današnji jazz znači određen broj imena, a nosilac svakog od tih imena ima što reći, nešto novo što će doprinijeti zdanju koje gradi po malo;
tokom godina oko 1900, kad Buddy Bolden, truba, zove sve vjerne na bal jazza. Današnji jazz to je Erroll Garner, klavirist kojeg nije moguće imitirati i koji prilagođava taj znalački razmak desne na lijevu ruku stvorivši tako “swinguer”,neodoljive privlačnosti. Današnji jazz, to su svi oni koji od Garrya Mulligana do Milta Jacksona, od Johna Lewisa do Milesa Davisa svakim danom obogaćuju jazz novim zvukovima, neobjavljenim istraživanjima, nepoznatim ritmovima. Današnji jazz, to su budući geniji koji se možda rađaju danas, a koje će po rođenju ljuljati ova kolosalna masa rezultata, evolucije napora koje su udružile dvije rase; jer jazz, osim što je pasionirana, jest i zemaljska glazba: on pobuđuje isti nezainteresirani entuzijazam, isti žar, u svim zemljama svijeta; u tom je pogledu bez i, ekvivalenta u svijetu glazbe. I tu je možda njegova najveća slava; to znači biti iznad granica, veza milion možda naivnih duša, ali sigurno s puno dobre volje: i tako je kroz taj okrepljujući fenomen kojeg su stupidni kritičari nazivali »glazbom divljih« jazz prihvaćen, u čitavom svijetu jedina glazba koja nadilazi nacionalnosti i vjere, koja odbacuje predrasude jednim fantastičnim načinom opuštanja i veselja i koji jedini zaslužuje da ponese epitet civilizirane glazbe.

KAO ZAKLJUČAK I SAŽETAK

Jazz je način muziciranja koji proizlazi iz asimilacije glazbenika jedne tradicije rođene iz zajedničkog doprinosa stvaralaca, začetih negdje između 1900. i današnjeg vremena, a materijaliziran je u obliku ploča i aranžmana.
Tko god želi otkriti zadovoljstvo koje ova glazba pruža, morat će se pozabaviti svime što je dosada stvoreno; bilo bi zaista čudno da nakon dugog slušanja ne doživi jednog dana šok kojeg su već osjetile stotine tisuća konvertita, a koji im pruža razlog življenja, tim više što ova glazba istovremeno razveseljava i tijelo i duh. U jazzu, kao i u slikarstvu i književnosti, ono najbolje nije pripovijedanje već otvaranje očiju i ušiju, moć poimanja. Jedina korist kritike, a ona nije zanemariva, jest upućivanje slušaoca na najuspješnijeg, odvraćajući ga tako od varljivog sjaja i imitacije... To je ono što smo mi nastojali ukratko učiniti; i potpuno je suvišno sve to zapamtiti, jer to je tisak i možete ga naći kad god zaželite. A sada, dragi slušaoci, imate uređaje…seansa počinje.
 
labo:
umro Jeff Healey sa samo 41 godinom zivota. :(:(:(:(
Kroz muziku vjecna mu slava!!
Kliknite za proširenje...

Pogledajte prilog 33654


Jeff Healey IN MEMORIAM

Jeff se čitavog svog kratkog života borio protiv kancera. Kao jednogodišnje dete oboleo je od retke vrste ove opake bolesti, poznate kao retinoblastom, koja mu je uništila vid. Tokom godina imao je brojne operacije na plućima i nogama, kako bi se sprečile metastaze.
Već kao dečak okrenuo se muzici. Svirao je trubu i klarinet, ali je poznat najviše po svom specifičnom stilu sviranja gitare i izuzetnom blues vokalu. Gitaru je svirao držeći je položenu na kolenima, pri čemu je jabučicama prstiju pritiskao žice, bez obuhvata njenog vrata.
Istinski je voleo jazz, što se odrazilo na većini njegovih najpoznatijih albuma.
Prvi rok album u poslednjih osam godina, pod nazivom "Mess of Blues" završio je nedavno, a promocija je najavljena za drugu polovinu aprila. Na žalost, Jeff je nije dočekao.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top