- Poruka
- 41.246
Ne može čovek da reši da nema interakciju sa ljudima, može ali obično to bude negde daleko u manastiru... gde opet ponekad srećeš druge monahe.Bitno je - naravno.
Svi koji kažu da nije - lažu.
Naše viđenje sebe je, često, subjektino I lično.
Zašto bi bilo čiji, a ne samo i naš, bio?
A ipak - svi iznose sve o sebi?
Šta smo jeli; pet slika dnevno; šta mislimo; kako se osećamo...
I mi sami, na kraju, drugima serviramo ono što jesmo.
Ako nema naše potrebe da delimo sebe - nema ni saznanja, a samim tim ni osude drugih
A zašto se delimo?
Ja sam rešio, davno - da to ne činim.
A opet - činim.
Iako ne neumereno.
Samo tim što ostavljam svoje misli ovde - to činim.
A sve manje je razloga, a ja sve uvereniji da nema smisla.
Čini mi se nekada da je grad više mesto gde se možeš skroz izolovati nego manastir. Jer u gradu možeš biti suštinski totalno sam.
Ovo što sad pišemo je takođe vid druženja, jedan izbor. Psihički zdrav čovek biva privučen drugim ljudima, pa čak i kada mu ne odogovaraju, ali je to znak zdravlja, jer nismo stvareni za samoću.
Pitanje je samo koliko ima smisla ovakav vid druženja, da li je previše dosadno, naporno, itd...