ИЗВОРИ

Pečati. Sfragistika je pomoćna istorijska disciplina koja proučava pečate (grč. sfragis = pečat). Sigilografija je nauka o pečatima (lat. sigillus = pečat).

Ovako je trěbalo da stoji: Primarni izvori su diplomatička (epigrafska i sfragistička) građa.

Ako mislimo na konkretne pečate kao pojavu (slično kao pisanu riječ, nevezano uz materiju na kojoj se nalazi, način i materijal čime je dotično napravljeno), to jeste polje te pomoćne istorijske nauke, ali nije i samo po sebi pisani izvor, te se ne može svrstati u pisane diplomatske istorijske izvore i stoga ne spada grupu istorijskih izvora.
 
Onaj problem klepetala - je ovaj (kazuje profesor doktor istoričar Malović):


Interesantna je strateška potreba vođstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave za postojanjem neke virtuelne rimokatoličke nacije na južnoslovenskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u ogromnoj većini naseljenog pravoslavnim Srbima. Usled takve potrebe, pojavila su se istoriografska dela, u kojima se, bez dokaza, veličala “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička nacija, iako o njima nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom postojanju u istoriji.

O Hrvatima ni u jednom arhivu nema originalnih podataka čije je postojanje starije i od tzv. “stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne dinastije”, odnosno iz vremena pre, navodnog, njenog potčinjavanja od strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igde ni nigde, već u tzv. “prepisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo “historijska Hrvatska u prepisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko postavlja pitanje, kako to da za većinu nekadašnjih država ima originalnih i ubedljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!
 
Ne znam ja sve primam sa rezervom ali mi se stvar čini uverljivijom ako se pisani izvori poklope sa više što je i poželjnije politički suprotstavljenih strana.
onda mi stvari deluju verodostojno.

Ali ne može se reći da dokaze o srednjovekovnoj Hrvatskoj nemamo , kakve takve.
 
Onaj problem klepetala - je ovaj (kazuje profesor doktor istoričar Malović):


Interesantna je strateška potrěba vođstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave za postojanjem něke virtuelne rimokatoličke nacije na južnoslověnskom prostoru zapadnog Balkana, skoro apsolutno i u ogromnoj većini naseljenog pravoslavnim Srbima. Uslěd takve potrěbe, pojavila su se istoriografska děla, u kojima se, bez dokaza, veličala “stara Hrvatska” i postepeno “stvarali” tzv. Hrvati kao rimokatolička nacija, iako o njima nema originalnih dokumenata ni podataka o njihovom postojanju u istoriji.

O Hrvatima ni u jednom arhivu nema originalnih podataka čije je postojanje starije i od tzv. “stare Hrvatske iz perioda hrvatske narodne dinastije”, odnosno iz vrěmena prě, navodnog, njenog potčinjavanja od strane Mađara – ni u arhivu Vatikana, ni Venecije, ni Milana, ni Firence, ni Graca, ni Beča, ni Carigrada – ni igdě ni nigdě, već u tzv. “prěpisima sa starijih nesačuvanih originala”, čime je nastala samo “historijska Hrvatska u prěpisu”, tj. u istoriji nije postojala, ali u virtuelnim zamislima hrvatske istoriografije je “postojala”. Malo ko postavlja pitanje, kako to da za većinu někadašnjih država ima originalnih i ubědljivih podataka, samo o državi “srednjovjekovnoj Hrvatskoj” – gle čuda – nema nijedan!

Ne bih se složio u potpunosti. Imaju oni nekoliko materijalnih ostataka iz te Hrvatske, natpisa i crkvica, arheoloških nalazišta. Tu su mnogo ispred rada na prednemanjićkoj Srbiji, kako se svi stručnjaci slažu. Kada Florin Kurta obrazlože Srbe, gotovo kao Porfirogenit iznosi slične podatke, zato što kaže da se kod Srba ovakvo istraživanje gotovo uopšte nije ni vodilo, pa pretpostavlja da sve što važi za Hrvate, gdje je bilo vrlo obilno i sa dosta finansija uloženih, važi i za Srbe (povodom naseljavanja i najranije istorije na Balkanu).
 

Back
Top