Araon
Elita
- Poruka
- 18.385
Nisam siguran da li je bila tema, možda i jeste, ali sam primetio jedan fenomen i u stvarnom životu, a i na forumu.
Naime, ljudi ovde kod nas (nisam živeo preko, ne znam tamo kako stoje stvari) vrlo često "vole" da vide neku patnju, nekako mogu da se sažive sa tom osobom, npr, ako kukaš kako ti ne ide, kako ti je loše, kako je situacija katastrofalna, kako nemaš para, kako nemaš devojku/dečka, kako te niko neće, kako si jadan ili bedan na bilo koji način, moralni, finansijski, životni, šta god, to je uvek ok i to se uvek može podeliti, nema nekih prozivanja, vređanja, nema sujete ili zavisti, kao to je ok i to se odobrava, o tome možete pričati ili pisati pet dana da nikome ne gurnete prst u oko.
Dok ukoliko ispričate nekome da vam je dobro, da imate devojku/dečka, da vam ide u životu, da vam se dešava nešto jako lepo, da ste svesni sebe i da imate razne mogućnosti kod osoba suprotnog pola, da ste uspešni u svom poslu, itd, itd, razumete šta hoću da kažem, tu odmah ide priča "ma jesi ti uspešan moj k", "ma ti sigurno nemaš ribu i nisi nikad j", odmah ide ono ma važi ti si sve to, odmah neka sujeta i zavist, odmah to sve što si ti napisao nije moguće uopšte da bude tako, odmah krenu da te napušavaju, da te gledaju ovako i onako.
Sad, zanima me da li je to prosto mentalitet ovih prostora na kojima je uvek muka i na kojima prosto ne smeš da se izdigneš ili je ovde toliko normalno da je sve loše da se na kukanje i žaljenje više i ne gleda kao loše, već je to normalno i onda nije normalno sve suprotno tome?
Zašto je ljudima toliko teško poverovati da je nekome super, da je neko srećan i da zaista nema nekih problema i šta mislite zašto je jadanje super, a kada kažete nešto pohvalno o sebi odmah ste neki seronja? Zašto volimo i saživljavamo se samo sa mukom?
I da dodam, zašto je ok žaliti se nekome kad god, smarati nekoga sa tim danima, plakati na ramenu, a onda čujem izreku "nepristojno je hvaliti se"? Zašto je ok da vam neko kuka danima, a nije ok obrnuto?
Naime, ljudi ovde kod nas (nisam živeo preko, ne znam tamo kako stoje stvari) vrlo često "vole" da vide neku patnju, nekako mogu da se sažive sa tom osobom, npr, ako kukaš kako ti ne ide, kako ti je loše, kako je situacija katastrofalna, kako nemaš para, kako nemaš devojku/dečka, kako te niko neće, kako si jadan ili bedan na bilo koji način, moralni, finansijski, životni, šta god, to je uvek ok i to se uvek može podeliti, nema nekih prozivanja, vređanja, nema sujete ili zavisti, kao to je ok i to se odobrava, o tome možete pričati ili pisati pet dana da nikome ne gurnete prst u oko.
Dok ukoliko ispričate nekome da vam je dobro, da imate devojku/dečka, da vam ide u životu, da vam se dešava nešto jako lepo, da ste svesni sebe i da imate razne mogućnosti kod osoba suprotnog pola, da ste uspešni u svom poslu, itd, itd, razumete šta hoću da kažem, tu odmah ide priča "ma jesi ti uspešan moj k", "ma ti sigurno nemaš ribu i nisi nikad j", odmah ide ono ma važi ti si sve to, odmah neka sujeta i zavist, odmah to sve što si ti napisao nije moguće uopšte da bude tako, odmah krenu da te napušavaju, da te gledaju ovako i onako.
Sad, zanima me da li je to prosto mentalitet ovih prostora na kojima je uvek muka i na kojima prosto ne smeš da se izdigneš ili je ovde toliko normalno da je sve loše da se na kukanje i žaljenje više i ne gleda kao loše, već je to normalno i onda nije normalno sve suprotno tome?
Zašto je ljudima toliko teško poverovati da je nekome super, da je neko srećan i da zaista nema nekih problema i šta mislite zašto je jadanje super, a kada kažete nešto pohvalno o sebi odmah ste neki seronja? Zašto volimo i saživljavamo se samo sa mukom?
I da dodam, zašto je ok žaliti se nekome kad god, smarati nekoga sa tim danima, plakati na ramenu, a onda čujem izreku "nepristojno je hvaliti se"? Zašto je ok da vam neko kuka danima, a nije ok obrnuto?
Poslednja izmena: