SELJAK VESELJAK I MARGARITA
Sedeo sam sàm na livadi,
tražio iglu u plastu sena,
nešto se dokotrljalo,
bila je to glava njena.
Sedoh tad pod jednu lipu,
glavu drage smestio u krilo,
prase sam stavio na vatru,
te se noći puno pilo.
Ne znadoh šta da radim sa glavom,
al’ se setih jednog trena,
da pod ovom zelenom travom,
mož’ počivat’ glava njena.
Uzeh ašov od komšije,
on je svoju davno sa’ranio,
prvo je rukama zadavio,
potom s’ njom svinje nahranio.
No kako krenuh putem od kaldrme,
nešto me preseče u mraku,
ona izgovori moje ime,
te niz ulicu ja odbacih glavu.
Kotrljala se glava njena,
sve do obližnje kafane,
nisam znao šta radim,
luda glava nikako da stane!
Pola ljudi mortus pijano,
niko nije ni video glavu,
no i dalje nikako da stane,
iziđe glava na ibarsku magistralu.
Setih se onda Bulgakova,
i glave Aleksandroviča Berlioza,
priče su nam sličnog kova,
pa me strefi dubioza.
Ko će mene sada spasti,
ove muke i propasti,
sada ću svoj život dati,
samo kad bi glava znala stati.