Iza maske: Tajni ratovi u tajnoj policiji

[podgorickimali]

Poznati crnogorski publicista Šeki Radončić piše o istorijatu, ustrojstvu, unutrašnjim sukobima i lomovima, kao i raznim akcijama i kontraakcijama crnogorske tajne policije u toku devedesetih godina. Kako su se odmjeravanja različitih centara moći reflektovala na odnose i stanje u tajnoj policiji.

Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća političkih emigranata

(preuzeto sa sajte digitalne biblioteke montenegrina)

AKCIJA KORAB: Na osnovu operativnih podataka i prisluškivanja telefonskih razgovora crnogorski SDB, u akciji "Korab", razotkriva kako se ne radi ni o kakvoj autentičnoj pobuni građana Crne Gore, već o organizovanom puču pod dirigentskom palicom Miroslava Šolevića, iza kojeg stoje srpske tajne službe. Crnogorska tajna policija u stopu prati Šolevića, otkriva njegovu cjelokupnu saradničku mrežu u Crnoj Gori, i sve njegove planove. O svojim saznanjima SDB uredno obavještava crnogorsku vlast, koja ne preduzima ništa da to spriječi.
Šolević nastavlja dalje: organizuje mitinge, smišlja parole koje će se uzvikivati na mitinzima, čak određuje kada treba zviždati ili klicati. On podobnim novinarima unaprijed dijeli izvještaje koje će sa mitinga slati svojim redakcijama. Pripadnik crnogorskog SDB-a sa Cetinja to snima i u svom izvještaju, između ostalog, precizira:
"Parole i pjesme koje su uzvikivali učesnici sa Kosova (među kojima "Hoćemo oružje" i "Dajte nam oružje" počinjale su na znak Šolevića, koji se nalazio na prostoru iza bine".
Inspektori SDB-a Crne Gore u akciji "Korab" uredno bilježe i nacionalističke pjesme, koje se pjevaju po mitinzima. Tako je i republički javni tužilac Božidar Vuksanović u Skupštini Crne Gore potvrdio da se tokom proslave Badnje večeri, ispred crkve Svetog Đorđa, u tadašnjem Titogradu, pjevalo: "Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi" i "Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". Iako se dobro znalo da je autor tih užasnih stihova jedan poznati podgorički stihoklepac, organi bezbjednosti, navodno, nijesu otkrili tog zloslutnog autora.

"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave: Momir i Milo su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku", kaže Kilibarda

Srpske obavještajne službe, s druge strane, formiraju policijske dosijee crnogorskih političara sa isfabrikovanim kompromitujućim podacima, koji se dostavljaju "patriotskim novinarima". SDB Crne Gore polako gubi rat protiv srpskih specijalaca za mase i moćne Miloševićeve agenture u Crnoj Gori. U januaru 1989. godine na "talasu događanja naroda" i pod dirigentskom palicom zvaničnog Beograda, dolazi do prevrata: Milošević obara legitimno izabrano crnogorsko rukovodstvo i umjesto njega instalira marionetsku vlast sa "guvernantom" Momirom Bulatovićem na čelu.
No, rukovodstvo crnogorskog SDB-a nastavlja da uredno i profesionalno dostavlja svoje izvještaje novim gazdama:
"U međuvremenu sam se inatio i novom rukovodstvu dostavljao informacije o onima koji su ih doveli na vlast. Bila je to poruka - vidite na kakvim temeljima počivate. Sjećam se, recimo, da sam tadašnjeg koordinatora CKSK CG Veselina Vukotića jednom prilikom upoznao da su domaće fele upriličile veliku feštu na Glavi Zete u čast Miroslava Šolevića i da su ga proglasile prvim herojem nove Crne Gore. Hladno je odgovorio: ČPa što je to važnoČ", sjeća se Keković u intervjuu podgoričkom "Monitoru", datom nekoliko godina kasnije.
Šef crnogorskog SDB-a Vladimir Keković je nedugo nakon januarskog prevrata u Skupštini SFRJ javno progovorio o suštini januarskog obaranja crnogorske vlasti. Uslijedio je do tada neviđeni medijsko-policijsko-politički linč Vladimira Kekovića.
"Medijski rat koji je ranije krenuo protiv Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika dobio je novu šansu: raskrinkati SDB i njeno rukovodstvo", kasnije će zapisati Keković u svojoj knjizi "Vrijeme meteža".
Beogradski novinar Milovan Brkić, navodi se u toj knjizi, dobija zadatke da "likvidira Vladimira Kekovića i SDB Crne Gore". Brkić objavljuje tekst u kojem tvrdi da su SDB Crne Gore i njen rukovodilac organizovali ubistvo pukovnika Vojislava Šćepanovića, pomoćnika republičkog sekretara za narodnu odbranu, i Vasilija Delibašića, konzula SFRJ u Njemačkoj.
Šćepanovića je u njegovoj kancelariji, prema nalazu istrage, ubio policajac Zoran Dajković, sestrić tadašnjeg republičkog sekretara za narodnu odbranu generala Sava Jankovića, a konzula Delibašića, dok sa ženom šeta ulicama Bara, ubija narkoman i besposličar iz Tetova Tomislav Tomovski. Motiv: koristoljublje, odnosno pljačka torbe koju je nosio Delibašić.
Podstaknut iskonstruisanim pisanjem Brkića, ubica Tomovski na suđenju označava kao direktnog naručioca ubistva konzula Delibašića - šefa crnogorske tajne policije Vladimira Kekovića. No, kada je tokom suđenja sudija Momčilo Knežević upitao Tomovskog "da li poznaješ ovog čovjeka", pokazujući prstom na Kekovića, koji je u tom trenutku ušao u sudnicu, on je negativno odgovorio, naglašavajući da ga nikad nije vidio.
"To je bila prilika da pred sudskim vijećem u punoj sali radoznalih novinara i posjetilaca osudim beskrupuloznu, sramnu i nečasnu kampanju koja je sračunato vođena protiv Službe i mene", zapisaće kasnije Keković.
Ubica Tomovski je potom zbog ubistva iz koristoljublja osuđen na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena sa dvadeset godina zatvora. U odvojenom sudskom postupku utvrđeno je da je ubica pukovnika Vojislava Šćepanovića Zoran Dajković neuračunljiv te je oslobođen krivične odgovornosti i upućen na liječenje u duševnu bolnicu.

 

[podgorickimali]

SDB OSNIVA NARODNU STRANKU:
Nakon pada crnogorskog rukovodstva sprovodi se čistka i u vrhu policije. Umjesto Vladimira Kekovića, za novog rukovodioca crnogorskog SDB-a imenuje se pukovnik Lazar Boričić, koji je do tada radio u Teritorijalnoj odbrani Titograda. Hroničari bilježe da su ga "prema pouzdanim izvorima na tu funkciju instalirali srpska tajna policija i vojni obavještajni lobi".
"Radnu diferencijaciju" u policiji sprovodi Pavle Bulatović, novi republički sekretar unutrašnjih poslova. Već u prvom naletu on smjenjuje najuži policijski vrh i načelnike gotovo svih opštinskih centara bezbjednosti. Samo u jednom danu otpušteno je 168 pripadnika RSUP-a. Bulatovićev pomoćnik Maksim Korać toliki broj otkaza pravda "nezakonitim zapošljavanjem otpuštenih policajaca". Istina je bila drugačija: kadrovska politika u crnogorskoj policiji vodila se po principu lojalnosti Slobodanu Miloševiću i njegovim sljedbenicima u Crnoj Gori.
Kao prilog tome govori i činjenica da je Korać političku slavu stekao u čuvenom koordinacionom tijelu šest mjesnih zajednica iz Titograda, koje je omalovažavalo staro crnogorsko i rukovodstva ostalih republika a veličalo Slobodana Miloševića. Nije slučajno i nevažno: Koraća je uoči odlaska u policiju primio lično Slobodan Milošević.
Pavle Bulatović sprovodi radikalnu čistku i u Službi državne bezbjednosti. Pod firmom radne, sprovodi se nacionalna i politička diferencijacija: iz službe se uklanjaju svi oni koji se deklarišu kao Crnogorci, kao i pripadnici službe iz redova manjinskih naroda.
Paralelno sa silnim smjenama nova vlast organizuje suđenje Lazaru Đođiću, bivšem republičkom sekretaru za unutrašnje poslove, njegovom pomoćniku Husniji Redžepagiću, i Veselinu Pešiću, komandantu specijalne jedinice RSUP-a zbog upotrebe sile tokom oktobarskog događanja naroda u Podgorici. Tada je izgovorena i ona čuvena rečenica: "Milicijo, postupi po naređenju". Nakon maratonskog sudskog procesa sud je optužene oslobodio odgovornosti.
Novo crnogorsko rukovodstvo ide dalje: krajem 1990. godine, promjenom Skupštinskog poslovnika i drugih zakonskih akata, ukida rad komisija nadležnih za kontrolu rada policije. Crnogorska policija je tako postala jedina "snaga države" u Evropi čiji rad ne kontroliše parlament. To je ključni razlog što demokratske snage u Crnoj Gori optužuju vlast da nije depolitizovala policiju, već je od nje napravila partijsku ekspozituru. "Kontrolom policije od samo jedne stranke, u uslovima višestranačja, ta služba je ponovo transformisana u paradržavnu" - tvrdili su protivnici nove vlasti.
Pred naletom višestranačja crnogorska tajna policija dobija i specijalne političke zadatke. U opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka ulazi praćenje i prisluškivanje političkih protivnika i opozicionih političara, ubacivanje provokatora u novoosnovane stranke, nezavisne medije i u redove nezavisnih intelektualaca. Nekoliko pripadnika crnogorske tajne policije dobija i specijalni zadatak da formira nove stranke i partije, kako bi državni vrh simulirao demokratiju.
"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatović i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta", priznaće deset godina kasnije na kolašinskoj televiziji "Orion", bivši lider narodnjaka Novak Kilibarda.
Ima indicija da je SDB upleten i u formiranje nekih drugih stranaka, ali javnih potvrda i priznanja, kakvo je Kilibardino, o tome nema. Tajna policija, uz to, koristi dosijee iz "Kekovićeve UDB-e" u obračunu sa političkim protivnicima. Formiraju se i novi dosijei.

 

[podgorickimali]

Stranačke službe sigurnosti

S druge strane i novoosnovane stranke i partije formiraju interne službe bezbjednosti koje brinu o fizičkom obezbjeđenju opozicionih lidera. Nepovjerenje u vlast i strah od raznih ekstremista spremnih na sve, dovode do formiranja partijskih službi sigurnosti. Kasnije, mnogi ljudi iz partijskih obezbjeđenja dobijaju i posebne zadatke: da "pripaze" na "zlo domaće", tj. partijske funkcionere iz sopstvenih stranaka, za koje su pojedini lideri smatrali da mogu ugroziti njihovu poziciju. Tako su neke stranačke službe sigurnosti transformisane u neku vrstu partijskih "rekla-kazala" obavještajnih službi. Iako se radilo o pukom amaterizmu, pojedini mangupi iz tih "službi" su raznim intrigama, podmetanjima i manipulacijama zapečatili karijeru mnogim opozicionim političarima.

--------------------------------------------------------------------------------
Slavka Perovića policija obrađuje pod šifrom "Kum"

SDB Crne Gore obrađuje opozicione lidere. Slavko Perović, tadašnji lider liberala, kako bilježi podgorički "Monitor", obrađuje se pod šifrom "Kum", vjerovatno zbog njegovog običaja da svoje sagovornike oslovljava sa "kume". I drugi partijski lideri ne prolaze ništa bolje. Iz povjerljivih izvora moglo se čuti da su svi važniji opozicioni lideri u Crnoj Gori prisluškivani i praćeni. Posebna se pažnja poklanjala rukovodstvu Liberalnog saveza, SDA za Crnu Goru i SDPR-u. Nezavisni novinari i intelektualci ni ovog puta nijesu zaobiđeni. Gotovo da nema značajnijeg pera u Crnoj Gori, za koje se može reći da pripada nezavisnom novinarstvu, a da nije operativno pokriveno. Posebno mjesto je pripadalo novinarima antiratnog "Monitora".

Na udaru crnogorske policije su protivnici tog rata, pa na listi domaćih neprijatelja prednjače liberali, nezavisni novinari i mediji

S početka devedesetih samo politički slijepci ne vide da se Milošević i njegovi generali spremaju za rat. Dolazi i to vrijeme: inspiratori rata i ratni huškači Đ velikosrpski pisci i novinari - ustupaju mjesto generalima. Umjesto ljubitelja "lepe reči" progovorili su topovi. JNA u simuliranom sukobu tobože gubi rat u Sloveniji i svom žestinom udara na Hrvatsku. Slijede tenkovi, topovi, mrtvi i osakaćeni, koncentracioni logori, žene sa maramama, izbjegličke kolone bez povratka...
Crnogorski SDB stavlja težište na otkrivanje "domaćih izdajnika i njihovih pomagača". Na udaru su, prije svega, protivnici tog suludog rata. Na listi domaćih neprijatelja prednjače crnogorski liberali, nezavisni novinari i mediji. Ipak, u tom trenutku "trn u oku" je poznati crnogorski književnik Jevrem Brković, koji tih dana piše čuveno "Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima".
U otvorenom pismu pod naslovom "Nijesu to Crnogorci" Brković, između ostalog, piše:
"Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati, znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana... General Strugar, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih teritorijalaca pokušao je da opravda Čcrnogorskim mentalitetomČ... Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izobličene soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska Đ nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju na svoju braću. Da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore..."
Histerija koja slijedi protiv Brkovića koordinirana je iz tajne policije. Po procjeni vojno-policijskih stručnjaka za mase on je remetilački faktor koji ruši moral i slabi borbenu gotovost jugoslovenske soldatetske. SDB formira specijalni tim, sa samo jednim ciljem: po svaku cijenu neutralisati Brkovića.
U neutralisanju Brkovića dolazi do podjele posla: jednu liniju čine akademici i književnici iz Srbije. Drugu liniju, koja takođe ima za cilj moralnu likvidaciju pjesnika, preuzimaju književnici i novinari iz Crne Gore. Treću liniju pokrivaju ekstremisti, koji vođeni rukom nekih ljudi iz tajne policije fizički ugrožavaju pjesnika i njegovu porodicu. Oni su najopasniji. Brković u svom "Prljavom ratu" opisuje kako su kuršumi iz pištolja završili tik iznad njegove glave - na zidovima stana - i kako su njegova supruga Kaća i dvojica sinova u to vrijeme izloženi svakodnevnom pritisku "četničkih vandala Novaka Kilibarde, koji ih svakonoćno maltretiraju: kamenuju prozore na stanu, pucaju, urliču, vrište, divljaju..."
Pola sata prije ponoći, 1. oktobra 1991. godine, Brković bježi iz svog stana. Samo jedan sat kasnije naoružani policajci istovremeno upadaju na tri lokacije za koje sumnjaju da bi tamo mogao biti Jevrem Brković: u pjesnikov stan, u stan Jevremovog brata Sloba i u kuću pjesnikovog prijatelja Branka Nikača u Crmnici. Pretresa se kuća i Ferida Šarkinovića iz Plava, ali naoružani policajci ostaju praznih šaka: pjesnik je pobjegao. Brković uz pomoć drugih prijatelja prelazi crnogorsko - albansku granicu. Potom preko Skadra, Tirane, Pešte, Beča i Ljubljane odlazi za Zagreb, gdje će stalno boraviti tokom emigracije duge sedam i po godina.
Napad na Dubrovnik i njegovu okolinu počinje istog dana u osam sati ujutro. Krenulo je besprizorno rušenje starog grada i neviđena pljačka. Uskoro sa tog ratišta stižu i prvi limeni sanduci. Crnogorsko državno rukovodstvo upućuje telegrame saučešća porodicama poginulih. Demokratske snage u Crnoj Gori nastavljaju da se suprotstavljaju "ratu za mir". Na antiratnom mitingu, na Cetinju, liberali Slavka Perovića iz hiljada grla skandiraju "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče". Inspektri DB-a i njihovi saradnici registruju učesnike mitinga. U tome im pripomažu i pripadnici tajne policije koji izigravajući fotoreportere i televizijske kamermane snimaju učesnike tog istorijskog skupa.
Podgorički nezavisni nedjeljnik "Monitor" nastavlja da se iz broja u broj hrabro i principijelno suprotstavlja suludom ratu. Zbog toga se utemeljivaču "Monitora" Miodragu Peroviću i novinarima tog lista svakodnevno prijeti. Za samo mjesec dana Perovićeva supruga je zabilježila oko 350 prijetećih telefonskih poziva. Pola sata ispred ponoći 15. oktobra 1991. godine na redakciju "Monitora" ba-čena je jaka eksplozivna naprava. To je drugo "miniranje" redakcije "Monitora" u dvadesetak dana.
Novinari "Monitora", Perovićevi prijatelji i njegova porodica prepoznali su u svemu tome pokušaj SDB-a Crne Gore da promijeni uređivačku politiku tog nezavisnog lista. Uplašen za život svog brata Miodraga, Milo Perović kreće već sljedećeg jutra da "popriča" sa ministrom policije Pavlom Bulatovićem, kojeg je od ranije znao. Slučaj je htio da nervozni Milo Perović stigne ispred zgrade MUP-a u trenutku kada je službeni automobil u kojem se nalazio ministar policije kretao sa parkinga. Milo Perović, poput iskusnog teroriste, blokira službeni automobil i munjevito iskače iz svojih kola, prijeteći ministru policije:
"Slušaj, Pavle Bulatoviću, ako što bude mome bratu Mišku Peroviću, sve ću vas pobiti. I tebe i Momira i Mila, i svu vašu đecu".
"Ne može to tako mladiću, uzvratio je ministrov vozač -policajac, pokušavajući da izađe iz kola. Milo je razgrnuo jaknu, ispod koje je bila nekakva pištoljčina, drečeći:
"Ne miješaj se, e ću i tebe opružit. Pajo, ponavljam ti, ako Mišku što bude, ja ću, i mrtav iz groba, pobiti vašu đecu.".
U tom trenutku u svađu se umiješao Milov prijatelj, Zoran Ljumović, koji je tu pristigao kako bi spriječio ono najgore:
" Milo pusti meni to. Ja i Pavle smo braća", (braća od tetaka p.a).
Zoran je, potom, malo odgurnuo Mila, govoreći Pavlu: "Ako dozvoliš da se prolije krv u Crnoj Gori, ja ću ti presuditi".
Zaraćene strane su se onda razišle. Zapjenušali Milo Perović je u tim dramatičnim trenucima ministra policije Pavla Bulatovića vjerovatno podsjetio na čuvenog Panta Perovića, koji je tokom Drugog svjetskog rata sam uskakao u kuće u kojima su bili četnici i jednom prilikom, čak, poubijao četrnaestoro čeljadi.
Ovaj događaj novinarima "Monitora" kasnije je ispričao Miodrag Perović. Da li zbog Pavla, Mila, ili Panta, ko će ga znati, tek pritisak tajne policije na Miodraga Perovića će nakon ovog događaja malo splasnuti.

 

[Kor]

vidis bre da ti ovo niko ne cita, kao sto nisam ni ja
samo sam provrtio tockicem po sadrzaju i za 5 sekundi sam video o cemu se radi.

Blago narodu koji ima konzumente za takve tekstove.........