Istorija Semafora

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
399.150
Mehanični saobraćajni znak sa gas-lampama 1868. eksplodirao je i ranio policajca koji je njim upravljao

Prvi semafor postavljen je 10. decembra 1868. godine ispred parlamenta u Londonu, a konstruisao ga je Džon Pik Naj, inženjer koji je radio na železnici. U to vreme automobili još nisu bili u upotrebi, ali je saobraćaj bio opterećen pešacima i zapregom. To je bio mehanički saobraćajni znak kojim je upravljao policajac i izgledao je kao tadašnji semafor za železnice. Imao je obojene trake u crveno i zeleno koje su pokazivale da li je kretanje dozvoljeno ili ne, a tokom noći su obojene trake osvetljavali fenjeri. Semaforom se upravljalo polugom pri njegovom postolju, kojom se traka pomerala tako da bude vidljiva crvena ili zelena. Taj prvi semafor nije radio ni mesec dana – 2. januara 1869. eksplodirao je i ranio policajca koji je njim upravljao. Ovaj događaj onespokojio je istraživače da nastave eksperimentisanje sa semaforom sve do pojave automobila.

Semafor-London-1868-2.jpg
 
Moderni električni semafori, reklo bi se, američki su izum. Prvi takav, sa crvenim i zelenim svetlima, postavljen je 1912. u Solt Lejk Sitiju, a osmislio ga je policajac Lester Vajer. Prvi crveno-zeleni signalni uređaji u Klivlendu postavljeni su 1914. godine, a četiri godine kasnije na njujorškim ulicama našli su se semafori u tri dobro poznate boje – crvenoj, žutoj i zelenoj. Ovim trobojnim semaforima rukovalo se ručno sa tornja u sredini ulice. Prvi semafor koji je regulisao saobraćaj u sva četiri smera na raskrsnici, i sa tri boje, napravljen je 1920. godine u Detroitu. Grad Ešvil ima najstariji semafor koji je bio u javnoj upotrebi sve do 1982. kada je smešten u muzej. Prvi umreženi sistem semafora bio je korišćen u Solt Lejk Sitiju 1917. godine, i činilo ga je šest raskrsnica kojima se ručno upravljalo sa jednog mesta. Automatska kontrola umreženih raskrsnica je uvedena marta 1922. u Hjustonu, u Teksasu.
78987631_2507382266025888_4900635977694838784_n.jpg
 
U Engleskoj, skoro šest decenija posle nemilog događaja kada je eksplodirao semafor, tačnije 1925. godine, ponovo je postavljen signalni uređaj. Ovim semaforima za regulisanje saobraćaja upravljao je policajac iz kućice na sredini ulice. Londonski semafori su imali komandnu tablu u obliku železničke signalne kutije s maketom raskrsnice i prekidačima na njoj.

Razvoj tehnologije omogućio je istraživačima da konstruišu i automatske semafore koji su menjali signale u određenim vremenskim signalima. Prvi ovakvi semafori postavljeni su u londonskom predgrađu 1932. godine. Čudnom igrom slučaja, vrlo brzo posle uključivanja ovih semafora, eksplodirao je gas u kutiji sa uređajem na jednom semaforu. Srećom nije bilo žrtava, ali su Englezi dugo vremena zazirali od ove „novotarije” koja se pokazala prilično opasnom za prolaznike.
 
Prvi semafor u Srbiji postavljen je po odluci Uprave grada Beograda 4. novembra 1939. godine na raskrsnici ulica Kralja Aleksandra, Kralja Ferdinanda (danas Ulica kneza Miloša) i Takovske. Regulisao je saobraćaj od 7 ujutro do 10 sati uveče, a od 10 do 11 sati uveče je bilo uključeno samo žuto svetlo.

„Politika” je dan posle postavljanja ovog semafora, između ostalog, pisala:
„Ovih dana u Beogradu će se uvesti jedna novina koja je u modernim i velikim gradovima na zapadu odavno u primeni. Na svima uglovima beogradskih ulica, gde je saobraćaj vrlo živ, postaviće se specijalni aparati sa svetlosnim signalima, koji će upravljačima svih vozila davati potrebne znake za nesmetano razvijanje i funkcionisanje saobraćaja u prestonici…”

U naše vreme svi semafori u svetu imaju tri svetla – crveno, žuto i zeleno i oni se menjaju prema ustaljenoj vremenskoj dinamici. Semaforima više ne upravljaju policajci smešteni u kućicama nasred ulice, već se njihova kontrola obavlja automatski u saobraćajnom sedištu u gradu.
Merni semafori rade na struju i mnogo su bezbedniji od svojih prethodnika iz ranijih vekova. (R.M)
688z387_traffic-light-876050_1920.jpg
 

Back
Top