Слажем се. Српски и хрватски су један језик. Али одвајање хрватског од српског и сврставање са чакавским и кајкавским је погрешно и пристрасно.
Реално, изогласе које поједини штокавски и чајавски односно кајкавски дијалекти деле више су последица утицаја него последица тврдњи и закључака да су тобоже "западноштокавски, кајкавски и чакавски једна, хрватска страна, а источноштокавски друга - српска"
Djetinjasto.
Pročitati pažljivo što sam prije napisao i razmisliti dugo, dugo.....
Ovdje ću nabrojati neke uobičajene teze koje se provlače kad se raspravlja o ovim jezicima (a zapravo o svakom jeziku, napose srodnom)
- nema kriterija po kom bi se neki govori jasno razlučili kao zasebni jezici. Na zdravorazumskoj razini, to je jasno- npr., japanski nije francuski. Ljudi koji tvore govornu zajednicu govornici su nekoga jezika.
- no, u slučaju bliskih govora- tu je složenije. Postoji u Europi 5 govornih/dijalekatskih kontinuuma, a nerijetko se ne zna gdje neki "jezik" prestaje, a drugi počinje. To je stvar identiteta, kolektivnoga, govornika
- često se sreće tvrdnja da je lingvistika odlučujuća u određivanju koji su jezici varijeteti nekog jezika, a koji srodni no različiti jezici. No- to nije istina, iz više razloga:
a) lingvistika nije egzaktna znanost, poput matematike, fizike,..., nego humanistička, poput historiografije i povijesti umjetnosti. Tu strogosti i znanstvenosti po pravim mjerilima-nema. Na primjer, ilustracija iz područja "ovih jezika", i to iz nedavne prošlosti. Naš najveći jezikoslov Radoslav Katičić je napisao 1986. "Sintaksu hrvatskoga književnog jezika", prekretnicu u nizu polja u modernosti pristupa i korpusu. Niz primjedaba je imao lingvist Ivo Pranjković, s manje nacionalne svijesti, no ipak profesionalni lingvist. I onda se natezala polemika oko nekih vidova te gramatike s argumentima za i protiv.
Onda su Pranjković i Silić 2007. objavili "Gramatiku hrvatskoga jezika" koju je oštro kritizirala, s nekim argumentima, Nataša Bašić, isto profesionalna lingvistica, kao nevaljalu. Gramatika je uglavnom oko jezgre, tj. morfosintakse, dakle morfologije i sintakse.
U srpskom je knjiga "Sintaksa savremenog srpskog jezika" autora Piper, Antonić,..(ima ih 6) dobila nagradu kao "naučna knjiga godine u Srbiji" 2005. No napao ju je lingvist Miloš Kovačević da je posve bezvrijedna i generalno šarlatanska.
Za bosanski su Jahić, Palić i Halilović objavili gramatiku bosanskoga, 2000., koju je pomahnitali Midhat Riđanović napao u knjizi-recenziji "Totalni promašaj", uspjenivši se da su sve prepisali iz hrvatske sive gramatike više autora. Tu je pisao kako i ta gramatika ne valja, no najviše ga je pogodilo što su bosanski gramatičari odlučili da budu "gramatički Hrvati". Snježana Kordić, koju je Riđanović proglasio za sve najgore poduprla je Midhata Riđanovića jer se on valjda bori protiv bosanskih lingvističkih ustaša:
https://bib.irb.hr/datoteka/427885.rec._RIDJANOVIC.PDF
No, Midhata to nije dirnulo, pa je 10 godina kasnije napisao ovo:
https://hrcak.srce.hr/clanak/198239
Lažna lingvistika Snježane Kordić
I tu se postavlja pitanja- kakva je to znanost?
U fizici, učite klasičnu elektrodinamiku po kanonskom djelu Jacksona "Classical Electrodynamics", izašloj 1962. koja je od onda doživjela više izdanja. Taj je udžbenik sad star 60 godina i nikom ne pada na pamet da kaže da je promašaj i besmislen.
Iz kvantne teorije polja, ima više vrela, no razlikuju se jedino u sitnicama i dopunjavaju. Prvo je bio Bjorken-Drell, pa Itzykson i Zuber, pa onda je već godinama Peskin-Schroeder- no to je sve isto, samo je naglasak na ovom ili onom i ima više ili manje zadataka za rješavanje. Inače je sve- isto.Sigurno je tako s biokemijom, a znam da je sa statističkom fizikom i gravitacijom. Nitko normalan ne bi rekao da su profesionalni udžbenici iz klasične mehanike, kvantne optike ili teorije kaosa bezvrijedni ili pogrješni ili nebulozni.
Dakle- lingvistika jednostavno nije "ozbiljna znanost" za nas prirodoslovce. To je kibidabi.
Nu, i taj kibidabi ima neke svoje zakonitosti, pa ako i nije stroga znanost, neki korpus znanja ili znanstvena disciplina-jest.
I što onda, ta i takva lingvistika, kaže?
b) lingvistika ne definira pojam "jezik". Jezik je multidimenzionalni pojam pokrivajući akustiku, fiziologiju, psihologiju, antropologiju, sociologiju, kognitivnu znanost, filozofiju, estetiku, povjesnicu ... Dakle- lingvistika nije sudcem o nečem što ni ne definira.
c) za srodne "jezike" ili govorne tipove- lingvistika je isto nemoćna. Nema kriterija po kojem bi se npr. skandinavski germanski jezici tretirali kao jedan ili više (koliko?) jezika. Ako se radi o razumijevanju govornika, to oscilira i kod pojedinca, a i s naobrazbom. Leksički utjecaj može poremetiti razumijevanje- poznat je humoristični primjer iz bosanskomuslimanskoga: Virus ti je takav šejtančić da kad uđe u hajvana, zoveš hećima, a ako nema spasa, pripremaj dženazu. U tekstu od 100 riječi jedna nerazumljiva riječ može srušiti cijelu zgradu od 100 riječi i sve učiniti nerazumljivim. Da se i ne govori o glasovno neprozirnim jezicima u kojih izgovor snažno varira od mjesta do mjesta.
Serbokroatistička ideologija insistira na međusobnoj razumljivosti jezika koji imaju u temelju štokavski gramatički ustroj- no to je zastarjelo. Paralelan bi primjer bili urdski i hindski, u temelju khariboli dijalekta, no priznati kao zasebni jezici bez nekog krovnoga imena. Urdski je jezik Pakistana i muslimanske Indije, natopljen islamskom kulturom; hindski je hinduistički, povezan više sa sanskritom. Glede razumljivosti- možete gledati bollywoodski film sat vremena, a da ne znate je li na urdskom ili hindskom- što je za hrvatski i ostale slične jezike nemoguće.
Dakle- presudan je kulturnopovijesni identitet. Tu, da ostanem u okviru te humanističke znanosti, lingvistike, postoje bar tri dimenzije: genetska- geneolingvistika; tipološko-strukturna ili tipolingvistika, te sociolingvistika koja dijelom pokriva etnokulturnopovijesni kriterij. To su tri lingvistike koje praktički ne interferiraju. Govoreći u okvirima sociolingvistike (iako i tipolingvistički ne radi se o istom)- to su razvidno različiti jezici zbog jasne individualiziranosti. I ta je individualiziranost povijesno ukorijenjena i neiskorjenjiva.
I tu žongliranje s dijalektima (usput- dijalektologija je dio geneolingvistike) ne znači ništa, a ni razumljivost.
Na primjer- hrvatski lekcionari i evanđelistari iz 16. i 17. st. (Ranjinin 1507., Bandulavićev 1613., Kašićev 1641., Divkovićev 1611.- zapadnoštokavski; Andriolićev 1589.- južnočakavski) bošnjačkim su i srpskim studentima, uz malo truda i zagledanja u nekoji stariji naziv, posve razumljivi- i strani, a nerijetko odbojni. Tako je u Nišu, Smederevu, Zenici, Tuzli.... budući da se radi o jasno profiliranoj zapadnokršćanskoj kulturi i povijesnom identitetu- koji su im tuđi. Sve je to njima strano, pa ako se i upoznaju s tim. S druge strane, studenti iz Splita, Mostara, Zagreba...nemaju pojma, a ako i nauče, i svađama pristaša slavenosrpskoga i Karadžića poetkom 19. stoljeća- to je njima špansko selo, nešto što s njihovim identitetom nema veze.
I tu dolazimo ono što je najkraće i najbolje definirao lingvist, filozof, rusist i kroatist Auburger za hrvatski i bliske jezike:
Percepcija sličnosti rađa iluziju istosti. No- to je iluzija.
I zato su, kakvi god motivi- inače, po mom sudu, mračni i loši kod organizatora, uz hrpu - da citiram Lenjina, "korisnih idiota"- tih političkih sijela oko tzv "zajedničkog jezika" morali propasti. Jer je taj zajednički jezik- drveno željezo. Ništa. Luft.
