jadna devojka.
ljudi misle da je to do filmske industrije i mrsavih manekenki i ne kapiraju dovoljno situaciju.
Ustvari, nju je cuvala depresivna majka koja joj je zabranjivala da udise cist vazduh jer je cula da se od cistog vazduha raste, a ona je htela da ima vecito malo i bespomocno dete da bi njime ucenjivala muza da joj se vrati.
Rezultat-devojka je ukapirala da je ona kriva sto je tako velika i za odlazak oca i za depresiju majke pa je jednostavno prestala da jede.
A kad udjes u taj zacarani krug u kom tvom organizmu treba sve manje i manje hrane, potrebna je mnogo jaka volja da se iz toga izvuces i da se vratis na normalu.
Ja sam to imala jednom, kad mi je umrla baka i kad je trebalo da se upisem na fakultet. Inace sam perfekcionista u svemu i u to vreme sam imala cudne ideje.
Npr, osecala sam krivicu sto ja tako jedem a ona je umrla, i sto ja jedem a ne znam sta ce sutra biti sa mnom i sa tim fakultetom i kako cu se snaci u zivotu posle (ono pokusavas da predvidis stvari koje je nemoguce predvideti, i kad skontas da tu ne mozes nista, onda se okrenes stvarima koje mozes da iskontrolises) i td i tako jos svasta nesto, malkice je komplikovano da se objasni. Nisam se osecala debelom, ali mi je jednostavno bio potreban osecaj kontrole, da ja kontrolisem situaciju i da sam sigurna u svom sedlu. Vremenom sam prestala da se secam razloga zasto osecam krivicu, samo sam se osecala krivom kad god bih uzela nesto da jedem. Smrsala sam 15 kila za godinu dana (imala sam 50 kila na 175cm visine i sama sam sebi izgledala ko les), zaradila gastritis, klecala su mi kolena kad hodam i td. Isla sam kod nutricioniste i kod gastroenterologa, ali je to mnogo cudno. Ti odes, oni ti nesto pricaju, ali to ne utice uopste na tebe.
Na kraju sam sama sebi rekla da to vise tako nece da moze. Krenula sam na aerobik, jela na silu, borila se sa svojim mozgom svakodnevno, i posle pola godine definitivno zaboravila na svoje bubice.
Sad sam ok, nisam ni mrsava ni debela, kao sto sam bila pre te moje anorekxija faze, nemam neki apetit posto ga nikad nisam ni imala, smrsam kad se nerviram oko neceg, ugojim se kad mi krene u zivotu i td, ali je bitno da jedem sta mi se jede i da uvece obicno nemam pojma sta sam sve jela taj dan, glavno osecam se kao da sam prerasla to u zivotu i da sam pobedila.
I mnogo mi je zao tih devojaka koje nisu imale dovoljno snage u sebi da pobede te bubice. Jer tu doktori i okolina malo mogu da pomogne, neophodno je da pobedis sebe. I da uspostavis kontrolu nad sopstvenim demonima, sto nije bas tako jednostavno. Pogotovo ne kad su u pitanju tako nezna i krhka stvorenja kao sto su te mrsavice.
Eto, bila sam iskrena.
